Lamentations 3

أَنَا هُوَ الرَّجُلُ الَّذِي رأَى مَذَلَّةً بِقَضِيبِ سَخَطِهِ.
Ja sam čovjek što upozna bijedu pod šibom gnjeva njegova.
قَادَنِي وَسَيَّرَنِي فِي الظَّلاَمِ وَلاَ نُورَ.
Mene je odveo i natjerao da hodam u tmini i bez svjetlosti.
حَقًّا إِنَّهُ يَعُودُ وَيَرُدُّ عَلَيَّ يَدَهُ الْيَوْمَ كُلَّهُ.
I upravo mene bije i udara bez prestanka njegova ruka.
أَبْلَى لَحْمِي وَجِلْدِي. كَسَّرَ عِظَامِي.
Iscijedio je moje meso, kožu moju, polomio kosti moje.
بَنَى عَلَيَّ وَأَحَاطَنِي بِعَلْقَمٍ وَمَشَقَّةٍ.
Načinio mi jaram, glavu obrubio tegobama.
أَسْكَنَنِي فِي ظُلُمَاتٍ كَمَوْتَى الْقِدَمِ.
Pustio me da živim u tminama kao mrtvaci vječiti.
سَيَّجَ عَلَيَّ فَلاَ أَسْتَطِيعُ الْخُرُوجَ. ثَقَّلَ سِلْسِلَتِي.
Zazidao me, i ja ne mogu izaći, otežao je moje okove.
أَيْضًا حِينَ أَصْرُخُ وَأَسْتَغِيثُ يَصُدُّ صَلاَتِي.
Kada sam vikao i zapomagao, molitvu je moju odbijao.
سَيَّجَ طُرُقِي بِحِجَارَةٍ مَنْحُوتَةٍ. قَلَبَ سُبُلِي.
Zazidao mi ceste tesanim kamenom, zakrčio je putove moje.
هُوَ لِي دُبٌّ كَامِنٌ، أَسَدٌ فِي مَخَابِىءَ.
Meni on bijaše medvjed koji vreba, lav u zasjedi.
مَيَّلَ طُرُقِي وَمَزَّقَنِي. جَعَلَنِي خَرَابًا.
U bespuća me vodio, razdirao, ostavljao me da umirem.
مَدَّ قَوْسَهُ وَنَصَبَنِي كَغَرَضٍ لِلسَّهْمِ.
Napinjao je luk svoj i gađao me kao metu za svoje strelice.
أَدْخَلَ فِي كُلْيَتَيَّ نِبَالَ جُعْبَتِهِ.
U slabine mi sasuo strelice, sinove svoga tobolca.
صِرْتُ ضُحْكَةً لِكُلِّ شَعْبِي، وَأُغْنِيَةً لَهُمُ الْيَوْمَ كُلَّهُ.
Postao sam smiješan svome narodu, rugalica svakidašnja.
أَشْبَعَنِي مَرَائِرَ وَأَرْوَانِي أَفْسَنْتِينًا،
Gorčinom me hranio, pelinom me napajao.
وَجَرَشَ بِالْحَصَى أَسْنَانِي. كَبَسَنِي بِالرَّمَادِ.
Puštao me da zube kršim kamen grizući, zakapao me u pepeo.
وَقَدْ أَبْعَدْتَ عَنِ السَّلاَمِ نَفْسِي. نَسِيتُ الْخَيْرَ.
Duši je mojoj oduzet mir i više ne znam što je sreća!
وَقُلْتُ: «بَادَتْ ثِقَتِي وَرَجَائِي مِنَ الرَّبِّ».
Rekoh: Dotrajao je život moj i nada koja mi od Jahve dolazi.
ذِكْرُ مَذَلَّتِي وَتَيَهَانِي أَفْسَنْتِينٌ وَعَلْقَمٌ.
Spomeni se bijede moje i stradanja, pelina i otrova!
ذِكْرًا تَذْكُرُ نَفْسِي وَتَنْحَنِي فِيَّ.
Bez prestanka na to misli i sahne duša u meni.
أُرَدِّدُ هذَا فِي قَلْبِي، مِنْ أَجْلِ ذلِكَ أَرْجُو:
To nosim u srcu i gojim nadu u sebi.
إِنَّهُ مِنْ إِحْسَانَاتِ الرَّبِّ أَنَّنَا لَمْ نَفْنَ، لأَنَّ مَرَاحِمَهُ لاَ تَزُولُ.
Dobrota Jahvina nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo.
هِيَ جَدِيدَةٌ فِي كُلِّ صَبَاحٍ. كَثِيرَةٌ أَمَانَتُكَ.
Oni se obnavljaju svako jutro: tvoja je vjernost velika!
نَصِيبِي هُوَ الرَّبُّ، قَالَتْ نَفْسِي، مِنْ أَجْلِ ذلِكَ أَرْجُوهُ.
"Jahve je dio moj", veli mi duša, "i zato se u nj pouzdajem."
طَيِّبٌ هُوَ الرَّبُّ لِلَّذِينَ يَتَرَجَّوْنَهُ، لِلنَّفْسِ الَّتِي تَطْلُبُهُ.
Dobar je Jahve onom koji se u nj pouzdaje, duši koja ga traži.
جَيِّدٌ أَنْ يَنْتَظِرَ الإِنْسَانُ وَيَتَوَقَّعَ بِسُكُوتٍ خَلاَصَ الرَّبِّ.
Dobro je u miru čekati spasenje Jahvino!
جَيِّدٌ لِلرَّجُلِ أَنْ يَحْمِلَ النِّيرَ فِي صِبَاهُ.
Dobro je čovjeku da nosi jaram za svoje mladosti.
يَجْلِسُ وَحْدَهُ وَيَسْكُتُ، لأَنَّهُ قَدْ وَضَعَهُ عَلَيْهِ.
Neka sjedi u samoći i šuti, jer mu On to nametnu;
يَجْعَلُ فِي التُّرَابِ فَمَهُ لَعَلَّهُ يُوجَدُ رَجَاءٌ.
neka usne priljubi uz prašinu, možda još ima nade!
يُعْطِي خَدَّهُ لِضَارِبِهِ. يَشْبَعُ عَارًا.
Neka pruži obraz onome koji ga bije, neka se zasiti porugom.
لأَنَّ السَّيِّدَ لاَ يَرْفُضُ إِلَى الأَبَدِ.
Jer Gospod ne odbacuje nikoga zauvijek:
فَإِنَّهُ وَلَوْ أَحْزَنَ يَرْحَمُ حَسَبَ كَثْرَةِ مَرَاحِمِهِ.
jer ako i rastuži, on se smiluje po svojoj velikoj ljubavi.
لأَنَّهُ لاَ يُذِلُّ مِنْ قَلْبِهِ، وَلاَ يُحْزِنُ بَنِي الإِنْسَانِ.
Jer samo nerado on ponižava i rascvili sinove čovjeka.
أَنْ يَدُوسَ أَحَدٌ تَحْتَ رِجْلَيْهِ كُلَّ أَسْرَى الأَرْضِ،
Kad se gaze nogama svi zemaljski sužnjevi,
أَنْ يُحَرِّفَ حَقَّ الرَّجُلِ أَمَامَ وَجْهِ الْعَلِيِّ،
kad se izvrće pravica čovjeku pred licem Svevišnjeg,
أَنْ يَقْلِبَ الإِنْسَانَ فِي دَعْوَاهُ. السَّيِّدُ لاَ يَرَى!
kad se krivica nanosi čovjeku u parnici, zar Gospod ne vidi?
مَنْ ذَا الَّذِي يَقُولُ فَيَكُونَ وَالرَّبُّ لَمْ يَأْمُرْ؟
Tko je rekao nešto i zbilo se? Nije li Gospod to zapovjedio?
مِنْ فَمِ الْعَلِيِّ أَلاَ تَخْرُجُ الشُّرُورُ وَالْخَيْرُ؟
Ne dolazi li iz usta Svevišnjega i dobro i zlo?
لِمَاذَا يَشْتَكِي الإِنْسَانُ الْحَيُّ، الرَّجُلُ مِنْ قِصَاصِ خَطَايَاهُ؟
Na što se tuže živi ljudi? Svatko na svoj grijeh.
لِنَفْحَصْ طُرُقَنَا وَنَمْتَحِنْهَا وَنَرْجعْ إِلَى الرَّبِّ.
Ispitajmo, pretražimo pute svoje i vratimo se Jahvi.
لِنَرْفَعْ قُلُوبَنَا وَأَيْدِيَنَا إِلَى اللهِ فِي السَّمَاوَاتِ:
Dignimo svoje srce i ruke svoje k Bogu koji je na nebesima.
«نَحْنُ أَذْنَبْنَا وَعَصَيْنَا. أَنْتَ لَمْ تَغْفِرْ.
Da, mi smo se odmetali, bili nepokorni, a ti, ti nisi praštao!
الْتَحَفْتَ بِالْغَضَبِ وَطَرَدْتَنَا. قَتَلْتَ وَلَمْ تَشْفِقْ.
Obastrt gnjevom svojim, gonio si nas, ubijao i nisi štedio.
الْتَحَفْتَ بِالسَّحَابِ حَتَّى لاَ تَنْفُذَ الصَّلاَةُ.
Oblakom si se obastro da molitva ne prodre do tebe.
جَعَلْتَنَا وَسَخًا وَكَرْهًا فِي وَسَطِ الشُّعُوبِ.
Načinio si od nas smeće i odmet među narodima.
فَتَحَ كُلُّ أَعْدَائِنَا أَفْوَاهَهُمْ عَلَيْنَا.
Razjapili usta na nas svi neprijatelji naši.
صَارَ عَلَيْنَا خَوْفٌ وَرُعْبٌ، هَلاَكٌ وَسَحْقٌ».
Užas i jama bila nam sudbina, propast i zator!
سَكَبَتْ عَيْنَايَ يَنَابِيعَ مَاءٍ عَلَى سَحْقِ بِنْتِ شَعْبِي.
Potoci suza teku iz očiju mojih zbog propasti Kćeri naroda mojega.
عَيْنِي تَسْكُبُ وَلاَ تَكُفُّ بِلاَ انْقِطَاعٍ
Moje oči liju suze bez prestanka, jer prestanka nema
حَتَّى يُشْرِفَ وَيَنْظُرَ الرَّبُّ مِنَ السَّمَاءِ.
dok ne pogleda i ne vidi Jahve s nebesa.
عَيْنِي تُؤَثِّرُ فِي نَفْسِي لأَجْلِ كُلِّ بَنَاتِ مَدِينَتِي.
Moje mi oko bol zadaje zbog kćeri svih mojega grada.
قَدِ اصْطَادَتْنِي أَعْدَائِي كَعُصْفُورٍ بِلاَ سَبَبٍ.
Uporno me k'o pticu progone svi što me mrze, a bez razloga.
قَرَضُوا فِي الْجُبِّ حَيَاتِي وَأَلْقَوْا عَلَيَّ حِجَارَةً.
U jamu baciše moj život i zatrpaše je kamenjem.
طَفَتِ الْمِيَاهُ فَوْقَ رَأْسِي. قُلْتُ: «قَدْ قُرِضْتُ!».
Voda mi dođe preko glave, rekoh sam sebi: "Pogiboh!"
دَعَوْتُ بِاسْمِكَ يَا رَبُّ مِنَ الْجُبِّ الأَسْفَلِ.
I tada zazvah ime tvoje, Jahve, iz najdublje jame.
لِصَوْتِي سَمِعْتَ: «لاَ تَسْتُرْ أُذُنَكَ عَنْ زَفْرَتِي، عَنْ صِيَاحِي».
Ti oču moj glas: "Ne začepljuj uši svoje na vapaje moje."
دَنَوْتَ يَوْمَ دَعَوْتُكَ. قُلْتَ: «لاَ تَخَفْ!».
Bliz meni bijaše u dan vapaja mog, govoraše: "Ne boj se!"
خَاصَمْتَ يَا سَيِّدُ خُصُومَاتِ نَفْسِي. فَكَكْتَ حَيَاتِي.
Ti si, Gospode, izborio pravdu za dušu moju, ti si život moj izbavio.
رَأَيْتَ يَا رَبُّ ظُلْمِي. أَقِمْ دَعْوَايَ.
Ti, Jahve, vidje kako me tlače, dosudi mi pravdu.
رَأَيْتَ كُلَّ نَقْمَتِهِمْ، كُلَّ أَفْكَارِهِمْ عَلَيَّ.
Ti vidje svu osvetu njinu, sve podvale protiv mene.
سَمِعْتَ تَعْيِيرَهُمْ يَا رَبُّ، كُلَّ أَفْكَارِهِمْ عَلَيَّ.
Čuo si, Jahve, podrugivanje njihovo, sve podvale protiv mene.
كَلاَمُ مُقَاوِمِيَّ وَمُؤَامَرَتُهُمْ عَلَيَّ الْيَوْمَ كُلَّهُ.
Usne protivnika mojih i misli njine protiv mene su cio dan.
اُنْظُرْ إِلَى جُلُوسِهِمْ وَوُقُوفِهِمْ، أَنَا أُغْنِيَتُهُمْ!
Kad sjede, kad ustaju, pogledaj samo: ja sam im pjesma-rugalica.
رُدَّ لَهُمْ جَزَاءً يَا رَبُّ حَسَبَ عَمَلِ أَيَادِيهِمْ.
Vrati im, Jahve, milo za drago, po djelu ruku njihovih.
أَعْطِهِمْ غِشَاوَةَ قَلْبٍ، لَعْنَتَكَ لَهُمْ.
Učini da srca im otvrdnu, udari ih prokletstvom svojim.
اِتْبَعْ بِالْغَضَبِ وَأَهْلِكْهُمْ مِنْ تَحْتِ سَمَاوَاتِ الرَّبِّ.
Goni ih gnjevno i sve ih istrijebi pod nebesima svojim, Jahve!