Luke 1

Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama -

kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi -

pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati

da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen.

U dane Heroda, kralja judejskoga, bijaše neki svećenik imenom Zaharija iz razreda Abijina. Žena mu bijaše od kćeri Aronovih, a ime joj Elizabeta.

Oboje bijahu pravedni pred Bogom: živjeli su besprijekorno po svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim.

No nisu imali djeteta jer Elizabeta bijaše nerotkinja, a oboje već poodmakle dobi.

Dok je Zaharija jednom po redu svoga razreda obavljao svećeničku službu pred Bogom,

ždrijebom ga zapade po bogoslužnom običaju da uđe u Svetište Gospodnje i prinese kad.

Za vrijeme kađenice sve je ono mnoštvo naroda vani molilo.

A njemu se ukaza anđeo Gospodnji. Stajao je s desne strane kadionoga žrtvenika.

Ugledavši ga, Zaharija se prepade i strah ga spopade.

No anđeo mu reče: "Ne boj se, Zaharija! Uslišana ti je molitva: žena će ti Elizabeta roditi sina. Nadjenut ćeš mu ime Ivan.

Bit će ti radost i veselje i rođenje će njegovo mnoge obradovati.

Bit će doista velik pred Gospodinom. Ni vina ni drugoga opojnog pića neće piti. Duha Svetoga bit će pun već od majčine utrobe.

Mnoge će sinove Izraelove obratiti Gospodinu, Bogu njihovu.

Ići će pred njim u duhu i sili Ilijinoj da obrati srce otaca k sinovima i nepokorne k razumnosti pravednih te spremi Gospodinu narod pripravan."

Nato Zaharija reče anđelu: "Po čemu ću ja to razaznati. Ta star sam i žena mi poodmakle dobi."

Anđeo mu odgovori: "Ja sam Gabriel koji stojim pred Bogom. Poslan sam da govorim s tobom i da ti donesem ovu radosnu poruku.

I evo, budući da nisi povjerovao mojim riječima, koje će se ispuniti u svoje vrijeme, zanijemjet ćeš i nećeš moći govoriti do dana dok se to ne zbude."

Narod je iščekivao Zahariju i čudio se što se toliko zadržao u Svetištu.

Kad je napokon izašao, nije im mogao ništa reći pa zaključiše da je u Svetištu imao viđenje. Nastojao im se doduše izraziti znakovima, ali osta nijem.

Kad se navršiše dani njegove službe, otiđe kući.

Nakon tih dana zatrudnje Elizabeta, njegova žena. Krila se pet mjeseci govoreći:

"Evo, to mi je učinio Gospodin u dane kad mu se svidje skinuti s mene sramotu među ljudima."

U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret

k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija.

Anđeo uđe k njoj i reče: "Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!"

Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav.

No anđeo joj reče: "Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga.

Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus.

On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova,

i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja."

Nato će Marija anđelu: "Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?"

Anđeo joj odgovori: "Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.

A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec.

Ta Bogu ništa nije nemoguće!"

Nato Marija reče: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!" I anđeo otiđe od nje.

Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin.

Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu.

Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga

i povika iz svega glasa: "Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!

Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?

Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi.

Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!"

Tada Marija reče: "Veliča duša moja Gospodina,

klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju,

što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.

Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo!

Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje.

Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene.

Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne.

Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne.

Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim:

spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka."

Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.

Elizabeti se međutim navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina.

Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.

Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca - Zaharija,

no mati se njegova usprotivi: "Nipošto, nego zvat će se Ivan!"

Rekoše joj na to: "Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao."

Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati.

On zaiska pločicu i napisa "Ivan mu je ime!" Svi se začude,

a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga.

Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji.

I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: "Što li će biti od ovoga djeteta?" Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime.

A Zaharija, otac njegov, napuni se Duha Svetoga i stade prorokovati: što pohodi i otkupi narod svoj!