Job 39

Znaš li kako se legu divokoze? Vidje li kako se mlade košute?

Izbroji li koliko nose mjeseci, znaš li u koje doba se omlade?

Sagnuvši se, polegu lanad svoju i breme usred pustinje odlažu,

a kad im porod ojača, poraste, ostave ga i ne vraćaju mu se.

Tko dade divljem magarcu slobodu i tko to oglav skinu njemu s glave?

U zavičaj mu dadoh ja pustinju i polja slana da ondje živuje.

Buci gradova on se podruguje i ne sluša goničevih povika.

Luta brdima, svojim pašnjacima, u potrazi za zeleni svakakvom.

Možeš li slugom učinit' bivola, zadržat' ga noć jednu za jaslama?

Možeš li njega za brazdu prikovat' da ralo vuče po docima tvojim?

Možeš li se osloniti na njega jer je njegova snaga prevelika i prepustit' mu težak svoj posao?

Misliš li tebi da će se vratiti i na gumno ti dotjerati žito?

Krilima svojim noj trepće radosno, iako krila oskudnih i perja.

On svoja jaja na zemlji ostavlja, povjerava ih pijesku da ih grije,

ne mareć' što ih zgazit' može noga ili nekakva divlja zvijer zgnječiti.

S nojićima k'o s tuđima postupa; što mu je trud zaludu, on ne mari.

Jer Bog je njega lišio pameti, nije mu dao nikakva razbora.

Ali kada na let krila raširi, tada se ruga konju i konjaniku.

Zar si ti konja obdario snagom zar si mu ti vrat grivom ukrasio?

Zar ti činiš da skače k'o skakavac, da u strah svakog nagoni hrzanjem?

Kopitom zemlju veselo raskapa, neustrašivo srlja na oružje.

Strahu se ruga, ničeg se ne boji, ni pred mačem uzmaknuti neće.

Na sapima mu zvekeće tobolac, koplje sijeva i ubojna sulica.

Bijesan i nestrpljiv guta prostore; kad rog zasvira, tko će ga zadržat':

na svaki zvuk roga on zarže: Ha! Izdaleka on ljuti boj već njuši, viku bojnu i poklič vojskovođa.

Zar po promislu tvojem lijeće soko i prema jugu krila svoja širi?

Zar se na nalog tvoj diže orao i vrh timora gnijezdo sebi vije?

Na litici on stanuje i noćÄi, na grebenima vrleti visokih.

Odatle na plijen netremice vreba, oči njegove vide nadaleko.

Krvlju se hrane njegovi orlići; gdje je ubijenih, tamo je i on."