Job 15

Elifaz Temanac progovori tad i reče:

"Zar šupljom naukom odgovara mudrac i vjetrom istočnim trbuh napuhuje?

Zar on sebe brani riječima ispraznim, besjedama koje ničem ne koriste?

Još više ti činiš: ništiš strah od Boga, pred njegovim licem pribranost ukidaš.

Tvoje riječi krivicu tvoju odaju, poslužio si se jezikom lukavih,

vlastita te usta osuđuju, ne ja, protiv tebe same ti usne svjedoče.

Zar si prvi čovjek koji se rodio? Zar si na svijet prije bregova došao?

Zar si tajne Božje ti prisluškivao i mudrost čitavu za se prisvojio?

Što ti znadeš, a da i mi ne znamo, što ti razumiješ, a da to ne shvaćamo?

Ima među nama i sijedih i starih kojima je više ljeta no tvom ocu.

Zar su ti utjehe Božje premalene i blage riječi upućene tebi?

Što te srce tvoje tako slijepo goni i što tako divlje prevrćeš očima

kad proti Bogu jarost svoju okrećeš, a iz usta takve riječi ti izlaze!

Što je čovjek da bi čist mogao biti? Zar je itko rođen od žene pravedan?

Gle, ni u svece se On ne pouzdava, oku njegovu ni nebesa čista nisu,

a kamoli to biće gadno i buntovno, čovjek što k'o vodu pije opačinu!

Mene sad poslušaj, poučit' te hoću, što god sam vidjeh, ispričat' ti želim,

i ono što naučavahu mudraci ne tajeć' što su primili od pređa

kojima je zemlja ova bila dana kamo tuđin nije nikada stupio.

Zlikovac se muči cijelog svoga vijeka, nasilniku već su ljeta odbrojena.

Krik strave svagda mu u ušima ječi, dok miruje, na njeg baca se razbojnik.

Ne nada se da će izbjeći tminama i znade dobro da je maču namijenjen,

strvinaru da je kao plijen obećan. On znade da mu se dan propasti bliži.

Nemir i tjeskoba na njeg navaljuju, k'o kralj spreman na boj na nj se obaraju.

On je protiv Boga podizao ruku, usuđivao se prkosit' Svesilnom

Ohola je čela na njega srljao, iza štita debela dobro zaklonjen.

Lice mu bijaše obloženo salom a bokovi pretilinom otežali.

Razrušene je zaposjeo gradove i kućišta nastanio napuštena. Srušit će se ono što za sebe sazda;

cvasti mu neće, već rasuti se blago, sjena mu se neće po zemlji širiti.

On se tami više izmaknuti neće, opržit će oganj njegove mladice, u dahu plamenih usta nestat će ga.

U taštinu svoju neka se ne uzda, jer će mu ispraznost biti svom nagradom.

Prije vremena će svenut' mu mladice, grane mu se nikad neće zazelenjet'.

Kao loza, grozd će stresat' svoj nezreo, poput masline pobacit će cvatove.

Da, bezbožničko je jalovo koljeno, i vatra proždire šator podmitljivca.

Koji zlom zanesu, rađaju nesreću i prijevaru nose u utrobi svojoj."