Job 29

Giobbe riprese il suo discorso e disse:
Job nastavi svoju besjedu i reče:
"Oh foss’io come ne’ mesi d’una volta, come ne’ giorni in cui Dio mi proteggeva,
"O, da mi je prošle proživjet' mjesece, dane one kad je Bog nada mnom bdio,
quando la sua lampada mi risplendeva sul capo, e alla sua luce io camminavo nelle tenebre!
kad mi je nad glavom njegov sjao žižak a kroz mrak me svjetlo njegovo vodilo,
Oh fossi com’ero a’ giorni della mia maturità, quando Iddio vegliava amico sulla mia tenda,
kao u dane mojih zrelih jeseni kad s mojim stanom Bog prijateljevaše,
quando l’Onnipotente stava ancora meco, e avevo i miei figliuoli d’intorno;
kada uz mene još bijaše Svesilni i moji me okruživahu dječaci,
quando mi lavavo i piedi nel latte e dalla roccia mi fluivano ruscelli d’olio!
kada mi se noge u mlijeku kupahu, a potokom ulja ključaše mi kamen!
Allorché uscivo per andare alla porta della città e mi facevo preparare il seggio sulla piazza,
Kada sam na vrata gradska izlazio i svoju stolicu postavljao na trg,
i giovani, al vedermi, si ritiravano, i vecchi s’alzavano e rimanevano in piedi;
vidjevši me, sklanjali bi se mladići, starci bi ustavši stojeći ostali.
i maggiorenti cessavan di parlare e si mettevan la mano sulla bocca;
Razgovor bi prekidali uglednici i usta bi svoja rukom zatvarali.
la voce dei capi diventava muta, la lingua s’attaccava al loro palato.
Glavarima glas bi sasvim utihnuo, za nepce bi im se zalijepio jezik.
L’orecchio che mi udiva, mi diceva beato; l’occhio che mi vedeva mi rendea testimonianza,
Tko god me slušao, blaženim me zvao, hvalilo me oko kad bi me vidjelo.
perché salvavo il misero che gridava aiuto, e l’orfano che non aveva chi lo soccorresse.
Jer, izbavljah bijednog kada je kukao i sirotu ostavljenu bez pomoći.
Scendea su me la benedizione di chi stava per perire, e facevo esultare il cuor della vedova.
Na meni bješe blagoslov izgubljenih, srcu udovice ja veselje vraćah.
La giustizia era il mio vestimento ed io il suo; la probità era come il mio mantello e il mio turbante.
Pravdom se ja kao haljinom odjenuh, nepristranost bje mi plaštem i povezom.
Ero l’occhio del cieco, il piede dello zoppo;
Bjeh oči slijepcu i bjeh noge bogalju,
ero il padre de’ poveri, e studiavo a fondo la causa dello sconosciuto.
otac ubogima, zastupnik strancima.
Spezzavo la ganascia all’iniquo, e gli facevo lasciar la preda che avea fra i denti.
Kršio sam zube čovjeku opaku, plijen sam čupao iz njegovih čeljusti.
E dicevo: "Morrò nel mio nido, e moltiplicherò i miei giorni come la rena;
Govorah: 'U svom ću izdahnuti gnijezdu, k'o palma, bezbrojne proživjevši dane.'
le mie radici si stenderanno verso l’acque, la rugiada passerà la notte sui miei rami;
Korijenje se moje sve do vode pruža, na granama mojim odmara se rosa.
la mia gloria sempre si rinnoverà, e l’arco rinverdirà nella mia mano".
Pomlađivat će se svagda slava moja i luk će mi se obnavljati u ruci.'
Gli astanti m’ascoltavano pieni d’aspettazione, si tacevan per udire il mio parere.
Slušali su željno što ću im kazati i šutjeli da od mene savjet čuju.
Quand’avevo parlato, non replicavano; la mia parola scendeva su loro come una rugiada.
Na riječi mi ne bi ništa dometali i besjede su mi daždile po njima.
E m’aspettavan come s’aspetta la pioggia; aprivan larga la bocca come a un acquazzone di primavera.
Za mnom žudjeli su oni k'o za kišom, otvarali usta k'o za pljuskom ljetnim.
Io sorridevo loro quand’erano sfiduciati; e non potevano oscurar la luce del mio volto.
Osmijeh moj bijaše njima ohrabrenje; pazili su na vedrinu moga lica.
Quando andavo da loro, mi sedevo come capo, ed ero come un re fra le sue schiere, come un consolatore in mezzo agli afflitti.
Njima ja sam izabirao putove, kao poglavar ja sam ih predvodio, kao kralj među svojim kad je četama kao onaj koji tješi ojađene.