Job 30

E ora servo di zimbello a dei più giovani di me, i cui padri non mi sarei degnato di mettere fra i cani del mio gregge!
"A sada, gle, podruguju se mnome ljudi po ljetima mlađi od mene kojih oce ne bih bio metnuo ni s ovčarskim psima stada svojega.
E a che m’avrebbe servito la forza delle lor mani? Gente incapace a raggiungere l’età matura,
Ta što će mi jakost ruku njihovih kad im muževna ponestane snaga ispijena glađu i oskudicom.
smunta dalla miseria e dalla fame, ridotta a brucare il deserto, la terra da tempo nuda e desolata,
Glodali su u pustinji korijenje i čestar opustjelih ruševina.
strappando erba salsa presso ai cespugli, ed avendo per pane radici di ginestra.
Lobodu su i s grmlja lišće brali, kao kruh jeli korijenje žukino.
Sono scacciati di mezzo agli uomini, grida lor dietro la gente come dietro al ladro,
Od društva ljudskog oni su prognani, za njima viču k'o za lopovima.
abitano in burroni orrendi, nelle caverne della terra e fra le rocce;
Živjeli su po strašnim jarugama, po spiljama i u raspuklinama.
ragliano fra i cespugli, si sdraiano alla rinfusa sotto i rovi;
Urlik im se iz šikarja dizao; po trnjacima ležahu stisnuti.
gente da nulla, razza senza nome, cacciata via dal paese a bastonate.
Sinovi bezvrijednih, soj bezimenih, bičevima su iz zemlje prognani.
E ora io sono il tema delle loro canzoni, il soggetto dei loro discorsi.
Rugalicom sam postao takvima i njima sada služim kao priča!
Mi aborrono, mi fuggono, non si trattengono dallo sputarmi in faccia.
Gnušaju me se i bježe od mene, ne ustežu se pljunut' mi u lice.
Non han più ritegno, m’umiliano, rompono ogni freno in mia presenza.
I jer On luk mi slomi i satrije me, iz usta svojih izbaciše uzdu.
Questa genia si leva alla mia destra, m’incalzano, e si appianano le vie contro di me per distruggermi.
S desne moje strane rulja ustaje, noge moje u bijeg oni tjeraju, put propasti prema meni nasiplju.
Hanno sovvertito il mio cammino, lavorano alla mia ruina, essi che nessuno vorrebbe soccorrere!
Stazu mi ruše da bi me satrli, napadaju i ne brani im nitko,
S’avanzano come per un’ampia breccia, si precipitano innanzi in mezzo alle ruine.
prolomom oni širokim naviru i kotrljaju se poput oluje.
Terrori mi si rovesciano addosso; l’onor mio è portato via come dal vento, è passata come una nube la mia felicità.
Strahote sve se okreću na mene, mojeg ugleda kao vjetra nesta, poput oblaka iščeznu spasenje.
E ora l’anima mia si strugge in me, m’hanno còlto i giorni dell’afflizione.
Duša se moja rasipa u meni, dani nevolje na me se srušili.
La notte mi trafigge, mi stacca l’ossa, e i dolori che mi rodono non hanno posa.
Noću probada bolest kosti moje, ne počivaju boli što me glođu.
Per la gran violenza del mio male la mia veste si sforma, mi si serra addosso come la tunica.
Muka mi je i halju nagrdila i stegla me k'o ovratnik odjeće.
Iddio m’ha gettato nel fango, e rassomiglio alla polvere e alla cenere.
U blato me je oborila dolje, gle, postao sam k'o prah i pepeo.
Io grido a te, e tu non mi rispondi; ti sto dinanzi, e tu mi stai a considerare!
K Tebi vičem, al' Ti ne odgovaraš; pred Tobom stojim, al' Ti i ne mariš.
Ti sei mutato in nemico crudele verso di me; mi perseguiti con la potenza della tua mano.
Prema meni postao si okrutan; rukom preteškom na me se obaraš.
Mi levi per aria, mi fai portar via dal vento, e mi annienti nella tempesta.
U vihor me dižeš, nosiš me njime, u vrtlogu me olujnom kovitlaš.
Giacché, lo so, tu mi meni alla morte, alla casa di convegno di tutti i viventi.
Da, znadem da si me smrti predao, saborištu zajedničkom svih živih.
Ma chi sta per perire non protende la mano? e nell’angoscia sua non grida al soccorso?
Al' ne pruža li ruku utopljenik, ne viče li kad padne u nevolju?
Non piangevo io forse per chi era nell’avversità? l’anima mia non era ella angustiata per il povero?
Ne zaplakah li nad nevoljnicima, ne sažalje mi duša siromaha?
Speravo il bene, ed è venuto il male; aspettavo la luce, ed è venuta l’oscurità!
Sreći se nadah, a dođe nesreća; svjetlost čekah, a gle, zavi me tama.
Le mie viscere bollono e non hanno requie, son venuti per me giorni d’afflizione.
Utroba vri u meni bez prestanka, svaki dan nove patnje mi donosi.
Me ne vo tutto annerito, ma non dal sole; mi levo in mezzo alla raunanza, e grido aiuto;
Smrknut idem, al' nitko me ne tješi; ustajem u zboru - da bih kriknuo.
son diventato fratello degli sciacalli, compagno degli struzzi.
Sa šakalima sam se zbratimio i nojevima postao sam drugom.
La mia pelle è nera, e cade a pezzi; le mie ossa son calcinate dall’arsura.
Na meni sva je koža pocrnjela, i kosti mi je sažgala ognjica.
La mia cetra non dà più che accenti di lutto, e la mia zampogna voce di pianto.
Tužaljka mi je ugodila harfu, svirala mi glas narikača ima.