Job 9

9:1

Job progovori i reče:

9:2

"Zaista, dobro ja znadem da je tako: kako da pred Bogom čovjek ima pravo?

9:3

Ako bi se tkogod htio prÓeti s njime, odvratio mu ne bi ni jednom od tisuću.

9:4

Srcem on je mudar, a snagom svesilan, i tko bi se njemu nekažnjeno opro?

9:5

On brda premješta, a ona to ne znaju, u jarosti svojoj on ih preokreće.

9:6

Pokreće on zemlju sa njezina mjesta, iz temelja njene potresa stupove.

9:7

Kad zaprijeti suncu, ono se ne rađa, on pečatom svojim i zvijezde pečati.

9:8

Jedini on je nebesa razapeo i pučinom morskom samo on hodao.

9:9

Stvorio je Medvjede i Oriona, Vlašiće i zvijezđa na južnome nebu.

9:10

Tvorac on je djela silnih, nepojmljivih čudesa koja se izbrojit' ne mogu.

9:11

Ide pored mene, a ja ga ne vidim; evo, on prolazi - ja ga ne opažam.

9:12

Ugrabi li što, tko će mu to priječit, i tko ga pitat smije: 'Što si učinio?'

9:13

Bog silni srdžbu svoju ne opoziva: pred njim poniču saveznici Rahaba.

9:14

Pa kako onda da njemu odgovorim, koju riječ da protiv njega izaberem?

9:15

I da sam u pravu, odvratio ne bih, u suca svojega milost bih molio.

9:16

A kad bi se na zov moj i odazvao, vjerovao ne bih da on glas moj sluša.

9:17

Jer, za dlaku jednu on mene satire, bez razloga moje rane umnožava.

9:18

Ni časa jednoga predahnut' mi ne da, nego mene svakom gorčinom napaja!

9:19

Ako je na snagu - tÓa on je najjači! Ako je na pravdu - tko će njega na sud?

9:20

Da sam i prav, usta bi me osudila, da sam i nevin, zlim bi me proglasila.

9:21

A jesam li nevin? Ni sam ne znam više, moj je život meni sasvim omrzao!

9:22

Jer, to je svejedno; i zato ja kažem: nevina i grešnika on dokončava.

9:23

I bič smrtni kad bi odjednom ubijo ... ali on se ruga nevolji nevinih.

9:24

U zemlji predanoj u šake zlikovaca, on oči sucima njezinim zastire. Ako on to nije, tko je drugi onda?

9:25

Od skoroteče su brži moji dani, bježe daleko, nigdje dobra ne videć.'

9:26

K'o čamci od rogoza hitro promiču, k'o orao na plijen kada se zaleti.

9:27

Kažem li: zaboravit ću jadikovku, razvedrit ću lice i veseo biti,

9:28

od mojih me muka groza obuzima, jer znadem da me ti ne držiš nevinim.

9:29

Ako li sam grešan, tÓa čemu onda da zalud mučim sebe.

9:30

Kad bih i sniježnicom sebe ja isprao, kad bih i lugom ruke svoje umio,

9:31

u veću bi me nečist opet gurnuo, i moje bi me se gnušale haljine!

9:32

Nije čovjek k'o ja da se s njime pravdam i na sud da idem s njim se parničiti.

9:33

Niti kakva suca ima među nama da ruke svoje stavi na nas dvojicu,

9:34

da šibu njegovu od mene odmakne, da užas njegov mene više ne plaši!

9:35

Govorit ću ipak bez ikakva straha, jer ja nisam takav u svojim očima!