Job 28

"Da, srebro ima svoja nalazišta, a zlato mjesta gdje se pročišćava.

Ruda željezna iz zemlje se vadi, a iz rudače rastaljene bakar.

Ljudi tami postavljaju granice i kopaju do najvećih dubina za kamenom u mraku zakopanim.

Čeljad iz tuđine rovove dube do kojih ljudska ne dopire noga, visi njišuć' se, daleko od ljudi.

Krilo zemlje iz kojeg kruh nam niče kao od vatre sve je razrovano.

Stijene njene safira su skrovišta, prašina zlatna krije se u njima.

Tih putova ne znaju grabljivice, jastrebovo ih oko ne opaža.

Zvijeri divlje njima nisu kročile niti je kada lav njima prošao.

Ali na kamen diže čovjek ruku te iz korijena prevraća planine.

U kamenu prokopava prolaze, oko mu sve dragocjeno opaža.

Žilama vode on tok zaustavlja; stvari skrivene nosi na vidjelo.

Ali otkuda nam Mudrost dolazi? Na kojemu mjestu Razum prebiva?

Čovjek njezina ne poznaje puta, u zemlji živih nisu je otkrili.

Bezdan govori: 'U meni je nema!' a more: 'Ne nalazi se kod mene!'

Zlatom se čistim kupiti ne može, ni cijenu njenu srebrom odmjeriti;

ne mjeri se ona zlatom ofirskim, ni oniksom skupim pa ni safirom.

Sa zlatom, staklom ne poređuje se, nit' se daje za sud od suha zlata.

Čemu spominjat' prozirac, koralje, bolje je steći Mudrost no biserje.

Što je prema njoj topaz etiopski? Ni čistim zlatom ne procjenjuje se.

Ali otkuda nam Mudrost dolazi? Na kojemu mjestu Razum prebiva?

Sakrivena je očima svih živih; ona izmiče pticama nebeskim.

Propast paklena i Smrt izjavljuju: 'Za slavu njenu mi smo samo čuli.'

Jedino je Bog put njen proniknuo, on jedini znade gdje se nalazi.

Jer pogledom granice zemlje hvata i opaža sve pod svodom nebeskim.

Kad htjede vjetru odredit težinu i mjerilom svu vodu izmjeriti,

kad je zakone daždu nametnuo i oblacima gromovnim putove,

tad ju je vidio te izmjerio, učvrstio i do dna ispitao.

A potom je rekao čovjeku: Strah Gospodnji - eto što je mudrost; 'Zla se kloni' - to ti je razumnost."