Job 16

Job progovori i reče:
Y RESPONDIÓ Job, y dijo:
"Koliko se takvih naslušah besjeda, kako ste mi svi vi mučni tješioci!
Muchas veces he oído cosas como éstas: Consoladores molestos sois todos vosotros.
Ima li kraja tim riječima ispraznim? Što te goni da mi tako odgovaraš?
¿Tendrán fin las palabras ventosas? Ó ¿qué te animará á responder?
I ja bih mogao k'o vi govoriti da vam je duša na mjestu duše moje; i ja bih vas mog'o zasuti riječima i nad sudbom vašom tako kimat' glavom;
También yo hablaría como vosotros. Ojalá vuestra alma estuviera en lugar de la mía, Que yo os tendría compañía en las palabras, Y sobre vosotros movería mi cabeza.
i ja bih mogao ustima vas hrabrit', i ne bih žalio trud svojih usana.
Mas yo os alentaría con mis palabras, Y la consolación de mis labios apaciguaría el dolor vuestro.
Al' ako govorim, patnja se ne blaži, ako li zašutim, zar će me minuti?
Si hablo, mi dolor no cesa; Y si dejo de hablar, no se aparta de mí.
Zlopakost me sada shrvala posvema, čitava se rulja oborila na me.
Empero ahora me ha fatigado: Has tú asolado toda mi compañía.
Ustao je proti meni da svjedoči i u lice mi se baca klevetama.
Tú me has arrugado; testigo es mi flacura, Que se levanta contra mí para testificar en mi rostro.
Jarošću me svojom razdire i goni, škrgućuć' zubima obara se na me. Moji protivnici sijeku me očima,
Su furor me destrizó, y me ha sido contrario: Crujió sus dientes contra mí; Contra mí aguzó sus ojos mi enemigo.
prijeteći, na mene usta razvaljuju, po obrazima me sramotno ćuškaju, u čoporu svi tad navaljuju na me.
Abrieron contra mí su boca; Hirieron mis mejillas con afrenta; Contra mí se juntaron todos.
Da, zloćudnicima Bog me predao, u ruke opakih on me izručio.
Hame entregado Dios al mentiroso, Y en las manos de los impíos me hizo estremecer.
Mirno življah dok On ne zadrma mnome, za šiju me ščepa da bi me slomio.
Próspero estaba, y desmenuzóme: Y arrebatóme por la cerviz, y despedazóme, Y púsome por blanco suyo.
Uze me za biljeg i strijelama osu, nemilosrdno mi bubrege probode i mojom žuči zemlju žednu natopi.
Cercáronme sus flecheros, Partió mis riñones, y no perdonó: Mi hiel derramó por tierra.
Na tijelu mi ranu do rane otvara, kao bijesan ratnik nasrće na mene.
Quebrantóme de quebranto sobre quebranto; Corrió contra mí como un gigante.
Tijelo sam golo u kostrijet zašio, zario sam čelo svoje u prašinu.
Yo cosí saco sobre mi piel, Y cargué mi cabeza de polvo.
Zapalilo mi se sve lice od suza, sjena tamna preko vjeđa mi je pala.
Mi rostro está enlodado con lloro, Y mis párpados entenebrecidos:
A nema nasilja na rukama mojim, molitva je moja bila uvijek čista.
Á pesar de no haber iniquidad en mis manos, Y de haber sido mi oración pura.
O zemljo, krvi moje nemoj sakriti i kriku mom ne daj nigdje da počine.
¡Oh tierra! no cubras mi sangre, Y no haya lugar á mi clamor.
Odsad na nebu imam ja svjedoka, u visini gore moj stoji branitelj.
Mas he aquí que en los cielos está mi testigo, Y mi testimonio en las alturas.
Moja vika moj je odvjetnik kod Boga dok se ispred njega suze moje liju:
Disputadores son mis amigos: Mas á Dios destilarán mis ojos.
o, da me obrani u parbi mojoj s Bogom ko što smrtnik brani svojega bližnjega.
¡Ojalá pudiese disputar el hombre con Dios, Como con su prójimo!
No životu mom su odbrojena ljeta, na put bez povratka meni je krenuti.
Mas los años contados vendrán, Y yo iré el camino por donde no volveré.