Acts 27

Kad je odlučeno da odjedrimo u Italiju, predadoše i Pavla i neke druge uznike satniku carske čete, imenom Juliju.

Popesmo se na neku adramitsku lađu koja je imala ploviti u azijska mjesta pa otplovismo. S nama je bio Aristarh Makedonac, Solunjanin.

Sutradan doplovismo u Sidon. Julije, koji je s Pavlom čovječno postupao, dopusti mu poći k prijateljima da se pobrinu za nj.

Odande smo otplovili, jedrili uz Cipar - jer su nam vjetrovi bili protivni -

pa preplovili more duž Cilicije i Pamfilije i stigli u Miru licijsku.

Ondje satnik nađe neku aleksandrijsku lađu za Italiju i ukrca nas na nju.

Više smo dana plovili sporo i jedva doprli do Knida. Kako nam vjetar ne dade pristati, doplovismo pod Kretu kod Salmone

pa jedva jedvice ploveći uza nju, stigosmo na neko mjesto zvano Dobra pristaništa, blizu kojega je grad Laseja.

Kad je nakon duljeg vremena plovidba već postala pogibeljna jer je Post već bio izminuo, opominjaše Pavao:

"Ljudi, govorio im je, vidim da će plovidba biti nezgodna i na veliku štetu ne samo za tovar i lađu nego i za naše živote."

Ali je satnik više vjerovao kormilaru i brodovlasniku negoli Pavlovim riječima.

A kako luka nije bila prikladna za zimovanje, većina je predlagala da odande otplove ne bi li kako doprli do kretske luke Feniksa, što gleda prema jugozapadu i sjeverozapadu, pa ondje prezimili.

Uto duhne blagi južnjak i oni, misleći da bi mogli ostvariti naum, digoše sidro i zaploviše tik uz Kretu.

Ali nedugo zatim razbjesni se žestok vjetar zvan sjeveroistočnjak.

Zahvati lađu te mu nije mogla odoljeti pa se prepustismo da nas nosi.

Prolazeći ispod nekog otočića zvanog Kauda, jedva uspjesmo dohvatiti čamac.

Podigoše ga pa upotrijebiše snast da potpašu lađu. Bojeći se pak da se ne nasuču u Sirti, spustiše prvenjaču. Tako ih je nosilo.

Budući da nas je oluja silovito udarala, sutradan se riješiše tovara,

a treći dan svojim rukama izbaciše brodsku opremu.

Kako se pak više dana nije pomaljalo ni sunce ni zvijezde, a oluja bjesnjela nemalena, bila je već propala svaka nada da ćemo se spasiti.

Ni jelo se već dugo nije. Onda usta Pavao posred njih i reče: "Trebalo je, ljudi, poslušati me, ne se otiskivati od Krete i izbjeći ovu nepogodu i štetu.

Sada vas pak opominjem: razvedrite se jer ni živa duša između vas neće stradati, nego samo lađa.

Noćas mi se ukaza anđeo Boga čiji sam i komu služim

te reče: 'Ne boj se, Pavle! Pred cara ti je stati i evo Bog ti daruje sve koji plove s tobom.'

Zato razvedrite se, ljudi! Vjerujem Bogu: bit će kako mi je rečeno.

Ali treba da se nasučemo na neki otok."

Bijaše već četrnaesta noć što smo bili tamo-amo gonjani po Jadranu kad oko ponoći naslutiše mornari da im se primiče neka zemlja.

Bacivši olovnicu, nađoše dvadeset hvati dubine; malo poslije baciše je opet i nađoše ih petnaest.

Kako se bojahu da ne naletimo na grebene, baciše s krme četiri sidra iščekujući da se razdani.

Kad su mornari bili naumili uteći iz lađe i počeli spuštati čamac u more pod izlikom da s pramca kane spustiti sidra,

reče Pavao satniku i vojnicima: "Ako ovi ne ostanu na lađi, vi se spasiti ne možete!"

Nato vojnici presjekoše užad čamca i pustiše da padne.

Do pred svanuće nutkao je Pavao sve da uzmu hrane: "Četrnaesti je danas dan, reče, što bez jela čekate, ništa ne okusivši.

Stoga vas molim: založite nešto jer to je za vaš spas. Ta nikome od vas ni vlas s glave neće propasti."

Rekavši to, uze kruh, pred svima zahvali Bogu, razlomi i stade jesti.

Svi se razvedre te i oni uzmu hrane.

A svih nas je u lađi bilo dvjesta sedamdeset i šest duša.

Jednom nasićeni, stanu rasterećivati lađu bacajući žito u more.

Kad osvanu, mornari ne prepoznaše zemlje; razabraše neki zaljev ravne obale pa odluče, bude li moguće, u nj zavesti lađu.

Odriješe sidra i ostave ih u moru. Istodobno popuste i spone kormila, razapnu prvenjaču prema vjetru pa udare k obali.

Ali naletješe na plićak i nasukaše brod: pramac, nasađen, osta nepomičan, a krmu razdiraše žestina valova.

Tada vojnici naumiše poubijati sužnje da ne bi koji isplivao i pobjegao,

ali im satnik, hoteći spasiti Pavla, omete naum: zapovjedi da oni koji znaju plivati najprvi poskaču i izađu na kraj,

a ostali će, tko na daskama, tko na olupinama lađe. Tako svi živi i zdravi prispješe na kopno.