II Corinthians 5

Znamo doista: ako se razruši naš zemaljski dom, šator, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima.

U ovome doista stenjemo i čeznemo da se povrh njega zaodjenemo svojim nebeskim obitavalištem;

dakako, ako se nađemo obučeni, ne goli.

Da, i mi koji smo u ovom šatoru, stenjemo opterećeni jer nećemo da budemo svučeni, nego da se još obučemo da život iskapi što je smrtno.

A zato nas je sazdao Bog - on koji nam dade zalog Duha.

Uvijek smo stoga puni pouzdanja makar i znamo: naseljeni u tijelu, iseljeni smo od Gospodina.

Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju.

Da, puni smo pouzdanja i najradije bismo se iselili iz tijela i naselili kod Gospodina.

Zato se i trsimo da mu omilimo, bilo naseljeni, bilo iseljeni.

Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo.

Prožeti dakle strahom Gospodnjim uvjeravamo ljude; razotkriveni smo Bogu, a nadam se - i vašim savjestima.

Ne preporučujemo vam opet sami sebe, nego vam dajemo prigodu ponositi se nama, da imate odgovor za one koji se diče licem, a ne srcem.

Doista, ako bijasmo "izvan sebe" - Bogu bijasmo; ako li "pri sebi" - vama bijasmo.

Jer ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe;

i za sve umrije da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu.

Stoga mi od sada nikoga ne poznajemo po tijelu; ako smo i poznavali po tijelu Krista, sada ga tako više ne poznajemo.

Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!

A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja.

Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja.

Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom!

Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.