II Corinthians 4

Zato, budući da po milosrđu imamo ovu službu, ne malakšemo.

Ali odrekosmo se sramotnoga prikrivanja: ne nastupamo lukavo niti izopačujemo riječ Božju, nego se objavljivanjem istine preporučujemo svakoj savjesti ljudskoj pred Bogom.

Ako je i zastrto evanđelje naše, u onima je zastrto koji propadaju:

u onima kojima bog ovoga svijeta oslijepi pameti nevjerničke da ne zasvijetli svjetlost evanđelja slave Krista koji je slika Božja.

Jer ne propovijedamo same sebe, nego Krista Isusa Gospodinom, a sebe slugama vašim poradi Isusa.

Ta Bog koji reče: Neka iz tame svjetlost zasine!, on zasvijetli u srcima našim da nam spoznanje slave Božje zasvijetli na licu Kristovu.

To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas.

U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući;

progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni -

uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje.

Doista, mi se živi uvijek na smrt predajemo poradi Isusa da se i život Isusov očituje u našem smrtnom tijelu.

Tako smrt djeluje u nama, život u vama.

A budući da imamo isti duh vjere kao što je pisano: Uzvjerovah, zato besjedim, i mi vjerujemo pa zato i besjedimo.

Ta znamo: onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas će s Isusom uskrisiti i zajedno s vama uza se postaviti.

A sve je to za vas: da milost - umnožena - zahvaljivanjem mnogih izobiluje Bogu na slavu.

Zato ne malakšemo. Naprotiv, ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja.

Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave

jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo - vječno.