Psalms 137

Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona;

Ved Babylons elver, der satt vi og gråt når vi kom Sion i hu.

o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali.

På vidjene der hengte vi våre harper;

I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo: "Pjevajte nam pjesmu sionsku!"

for der krevde våre fangevoktere sanger av oss, våre plagere at vi skulde være glade: Syng for oss av Sions sanger!

Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuđinskoj!

Hvorledes skulde vi synge Herrens sang på fremmed jord?

Nek' se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

Glemmer jeg dig, Jerusalem, da glemme mig min høire hånd!

Nek' mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!

Min tunge henge fast ved min gane om jeg ikke kommer dig i hu, om jeg ikke setter Jerusalem over min høieste glede!

Ne zaboravi, Jahve, sinovima Edoma kako su u dan kobni Jeruzalemov vikali oni: "Rušite! Srušite ga do temelja!"

Kom Jerusalems dag i hu, Herre, så du straffer Edoms barn, dem som sa: Riv ned, riv ned, like til grunnen i den!

Kćeri babilonska, pustošiteljice, blažen koji ti vrati milo za drago za sva zla što si nam ih nanijela!

Babels datter, du ødelagte! Lykksalig er den som gir dig gjengjeld for den gjerning du gjorde mot oss.

Blažen koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenčad!

Lykksalig er den som griper og knuser dine spede barn imot klippen.