Job 19

Eyüp şöyle yanıtladı:
Job progovori i reče:
“Ne zamana dek beni üzecek, Sözlerinizle ezeceksiniz?
"TÓa dokle ćete mučit' dušu moju, dokle ćete me riječima satirat'?
On kez oldu beni aşağılıyor, Hiç utanmadan saldırıyorsunuz.
Već deseti put pogrdiste mene i stid vas nije što me zlostavljate.
Yanlış yola sapmışsam, Bu benim suçum.
Pa ako sam zastranio doista, na meni moja zabluda ostaje.
Kendinizi gerçekten benden üstün görüyor, Utancımı bana karşı kullanıyorsanız,
Mislite li da ste me nadjačali i krivnju moju da ste dokazali?
Bilin ki, Tanrı bana haksızlık yaptı, Beni ağıyla kuşattı.
Znajte: Bog je to mene pritisnuo i svojom me je on stegnuo mrežom.
“İşte, ‘Zorbalık bu!’ diye haykırıyorum, ama yanıt yok, Yardım için bağırıyorum, ama adalet yok.
Vičem: 'Nasilje!' - nema odgovora; vapijem - ali za me pravde nema.
Yoluma set çekti, geçemiyorum, Yollarımı karanlığa boğdu.
Sa svih strana put mi je zagradio, sve staze moje u tminu zavio.
Üzerimden onurumu soydu, Başımdaki tacı kaldırdı.
Slavu je moju sa mene skinuo, sa moje glave strgnuo je krunu.
Her yandan yıktı beni, tükendim, Umudumu bir ağaç gibi kökünden söktü.
Podsijeca me odasvud te nestajem; k'o drvo, nadu mi je iščupao.
Öfkesi bana karşı alev alev yanıyor, Beni hasım sayıyor.
Raspalio se gnjev njegov na mene i svojim me drži neprijateljem.
Orduları üstüme üstüme geliyor, Bana karşı rampalar yapıyor, Çadırımın çevresinde ordugah kuruyorlar.
U bojnom redu pristižu mu čete, putove proti meni nasipaju, odasvud moj opkoljavaju šator.
“Kardeşlerimi benden uzaklaştırdı, Tanıdıklarım bana büsbütün yabancılaştı.
Od mene su se udaljila braća, otuđili se moji poznanici.
Akrabalarım uğramaz oldu, Yakın dostlarım beni unuttu.
Nestade bližnjih mojih i znanaca, gosti doma mog zaboraviše me.
Evimdeki konuklarla hizmetçiler Beni yabancı sayıyor, Garip oldum gözlerinde.
Sluškinjama sam svojim kao stranac, neznanac sam u njihovim očima.
Kölemi çağırıyorum, yanıtlamıyor, Dil döksem bile.
Slugu zovnem, a on ne odgovara i za milost ga moram zaklinjati.
Soluğum karımı tiksindiriyor, Kardeşlerim benden iğreniyor.
Mojoj je ženi dah moj omrznuo, gadim se djeci vlastite utrobe.
Çocuklar bile beni küçümsüyor, Ayağa kalksam benimle eğleniyorlar.
I deranima na prezir tek služim, ako se dignem, rugaju se meni.
Bütün yakın dostlarım benden iğreniyor, Sevdiklerim yüz çeviriyor.
Pouzdanicima sam svojim mrzak, protiv mene su oni koje ljubljah.
Bir deri bir kemiğe döndüm, Ölümün eşiğine geldim.
Kosti mi se za kožu prilijepiše, osta mi jedva koža oko zuba.
“Ey dostlarım, acıyın bana, siz acıyın, Çünkü Tanrı’nın eli vurdu bana.
Smilujte mi se, prijatelji moji, jer Božja me je ruka udarila.
Neden Tanrı gibi siz de beni kovalıyor, Etime doymuyorsunuz?
Zašto da me k'o Bog sam progonite, zar se niste moga nasitili mesa?
“Keşke şimdi sözlerim yazılsa, Kitaba geçseydi,
O, kad bi se riječi moje zapisale i kad bi se u mjed tvrdu urezale;
Demir kalemle, kurşunla Sonsuza dek kalsın diye kayaya kazılsaydı!
kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spomen vječan u stijenu uklesale!
Oysa ben kurtarıcımın yaşadığını, Sonunda yeryüzüne geleceğini biliyorum.
Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati.
Derim yok olduktan sonra, Yeni bedenimle Tanrı’yı göreceğim.
A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga.
O’nu kendim göreceğim, Kendi gözlerimle, başkası değil. Yüreğim bayılıyor bağrımda!
Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima.
Eğer, ‘Sıkıntının kökü onda olduğu için Onu kovalım’ diyorsanız,
Kad kažete: 'Kako ćemo ga goniti? Koji ćemo razlog protiv njega naći?',
Kılıçtan korkmalısınız, Çünkü kılıç cezası öfkeli olur, O zaman adaletin var olduğunu göreceksiniz.”
mača tad se bojte: grijehu mač je kazna. Saznat ćete tada da imade suda!"