Psalms 137

Ved Babylons elver, der satt vi og gråt når vi kom Sion i hu.

Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona;

På vidjene der hengte vi våre harper;

o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali.

for der krevde våre fangevoktere sanger av oss, våre plagere at vi skulde være glade: Syng for oss av Sions sanger!

I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo: "Pjevajte nam pjesmu sionsku!"

Hvorledes skulde vi synge Herrens sang på fremmed jord?

Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuđinskoj!

Glemmer jeg dig, Jerusalem, da glemme mig min høire hånd!

Nek' se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

Min tunge henge fast ved min gane om jeg ikke kommer dig i hu, om jeg ikke setter Jerusalem over min høieste glede!

Nek' mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!

Kom Jerusalems dag i hu, Herre, så du straffer Edoms barn, dem som sa: Riv ned, riv ned, like til grunnen i den!

Ne zaboravi, Jahve, sinovima Edoma kako su u dan kobni Jeruzalemov vikali oni: "Rušite! Srušite ga do temelja!"

Babels datter, du ødelagte! Lykksalig er den som gir dig gjengjeld for den gjerning du gjorde mot oss.

Kćeri babilonska, pustošiteljice, blažen koji ti vrati milo za drago za sva zla što si nam ih nanijela!

Lykksalig er den som griper og knuser dine spede barn imot klippen.

Blažen koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenčad!