Job 29

A i korero tonu a Hopa i tana pepeha, i mea,
E prosseguindo Jó no seu discurso, disse:
Aue, me i rite ki nga marama o mua, ki nga ra i tiaki ai te Atua i ahau!
Ah! Quem me dera ser como eu fui nos meses do passado, como nos dias em que Deus me guardava;
I tiaho mai ai tana rama ki toku matenga, a na tana whakamarama i haere ai ahau i te pouri:
quando a sua lâmpada luzia sobre o minha cabeça, e eu com a sua luz caminhava através das trevas;
Me i pera ano me ahau i nga ra o toku taiohitanga, i te mea nei kei runga to te Atua whakaaro puku i toku teneti;
como era nos dias do meu vigor, quando o íntimo favor de Deus estava sobre a minha tenda;
I te mea e noho ana ano te Kaha Rawa i ahau, a kei tetahi taha oku aku tamariki, kei tetahi taha;
quando o Todo-Poderoso ainda estava comigo, e os meus filhos em redor de mim;
I horoia ai oku takahanga ki te pata, a rere mai ana nga awa hinu ki ahau i roto i te kohatu!
quando os meus passos eram banhados em leite, e a rocha me deitava ribeiros de azeite!
I toku haerenga atu ki te kuwaha ki te pa, a whakapai ana i te nohoanga moku i te waharoa,
Quando eu saía para a porta da cidade, e na praça preparava a minha cadeira,
Ka kite nga taitamariki i ahau, a piri ana ratou: whakatika ana nga koroheke, tu ana ki runga;
os moços me viam e se escondiam, e os idosos se levantavam e se punham em pé;
Mutu pu te korero a nga tino tangata, kua kopania te ringa ki o ratou mangai;
os príncipes continham as suas palavras, e punham a mão sobre a sua boca;
Ngaro ana te reo o nga rangatira, piri ana o ratou arero ki o ratou ngao.
a voz dos nobres emudecia, e a língua se lhes pegava ao paladar.
No te rongonga hoki o te taringa i ahau manaaki ana i ahau; te kitenga o te kanohi i ahau, whakaae mai ana ki aku mahi:
Pois, ouvindo-me algum ouvido, me tinha por bem-aventurado; e vendo-me algum olho, dava testemunho de mim;
No te mea naku i whakaora te rawakore i a ia e karanga ana, te pani me te tangata hoki kahore nei ona kaiawhina.
porque eu livrava o miserável que clamava, e o órfão que não tinha quem o socorresse.
I tau ki runga ki ahau te manaaki a te tangata e tata ana ki te whakangaromanga; harakoa ana i ahau te ngakau o te pouaru.
A bênção do que estava a perecer vinha sobre mim, e eu fazia rejubilar-se o coração da viúva.
I kakahuria e ahau te tika, a ko tera toku kakahu: e rite ana taku whakarite whakawa he koroka, he karauna.
Vestia-me da retidão, e ela se vestia de mim; como manto e diadema era a minha justiça.
He kanohi ahau ki te matapo, he waewae ki te kopa.
Fazia-me olhos para o cego, e pés para o coxo;
He matua ahau ki nga rawakore: a i ata rapua e ahau te tikanga o te totohe a te tangata kihai nei ahau i mohio.
dos necessitados era pai, e a causa do que me era desconhecido examinava com diligência.
Wawahia ana e ahau nga kauae o te tangata kino, a takiritia mai ana e ahau tana mea pahua i roto i ona niho.
E quebrava os caninos do perverso, e arrancava-lhe a presa dentre os dentes.
Katahi ahau ka mea, Tera ahau e mate i roto i toku ohanga; ka whakanuia oku ra kia rite ki te onepu te maha:
Então dizia eu: No meu ninho expirarei, e multiplicarei os meus dias como a areia;
Ko toku pakiaka tautoro tonu ki nga wai, a i te po tau ana te tomairangi ki runga ki toku peka:
as minhas raízes se estendem até as águas, e o orvalho fica a noite toda sobre os meus ramos;
Ko toku kororia hou tonu i roto i ahau, a hoki ake ana te kaha o taku kopere i toku ringa.
a minha honra se renova em mim, e o meu arco se revigora na minha mão.
I whakarongo mai nga tangata ki ahau, i tatari, whakarongo puku ana ratou i ahau e whakatakoto whakaaro ana.
A mim me ouviam e esperavam, e em silêncio atendiam ao meu conselho.
I muri i aku kupu kore ake ratou i korero ano; maturuturu iho ana aku kupu ki runga ki a ratou.
Depois de eu falar, nada replicavam, e minha palavra destilava sobre eles;
I taria mai ahau e ratou ano ko te ua; hamama mai ana o ratou mangai ano e tatari ana ki te ua o muri.
esperavam-me como à chuva; e abriam a sua boca como à chuva tardia.
Ka kata ahau ki a ratou, kihai i whakaponohia e ratou; kihai hoki ratou i whakataka i te marama o toku mata.
Eu lhes sorria quando não tinham confiança; e não desprezavam a luz do meu rosto;
Naku to ratou ara i whiriwhiri, a noho ana ahau hei rangatira, noho ana hoki ahau ano he kingi i roto i te ope; i rite ahau ki te kaiwhakamarie o te hunga e tangi ana.
eu lhes escolhia o caminho, assentava-me como chefe, e habitava como rei entre as suas tropas, como aquele que consola os aflitos.