Job 30

Inaianei ia e kataina mai ana ahau e te hunga tamariki rawa i ahau, e te hunga kihai nei ahau i whakaae kia uru o ratou matua ki roto ki nga kuri o taku kahui.
E ora servo di zimbello a dei più giovani di me, i cui padri non mi sarei degnato di mettere fra i cani del mio gregge!
Ae ra, hei aha maku te kaha o o ratou ringa? He hanga pirau nei hoki to ratou koroheketanga.
E a che m’avrebbe servito la forza delle lor mani? Gente incapace a raggiungere l’età matura,
Tupuhi ana ratou i te rawakore, i te hemokai; e ngau ana ratou i te oneone pakapaka, i roto i te pouritanga o te tuhea, o te ururua.
smunta dalla miseria e dalla fame, ridotta a brucare il deserto, la terra da tempo nuda e desolata,
E whawhaki ana ratou i nga marou i roto o nga rakau ririki; a ko nga pakiaka hunipa hei kai ma ratou.
strappando erba salsa presso ai cespugli, ed avendo per pane radici di ginestra.
He mea pei atu ratou i roto i nga tangata; e karangarangatia ana ratou ano he tahae.
Sono scacciati di mezzo agli uomini, grida lor dietro la gente come dietro al ladro,
Me noho rawa atu ratou i nga kapiti o nga awaawa, i nga waro o te whenua, i nga kamaka.
abitano in burroni orrendi, nelle caverne della terra e fra le rocce;
Tangi a kaihe ana ratou i roto i nga rakau ririki; huihuia ana ratou ki raro i nga ongaonga.
ragliano fra i cespugli, si sdraiano alla rinfusa sotto i rovi;
He tamariki ratou na nga kuware, ae ra, he tamariki na te hunga ingoakore; he hunga i patua atu i runga i te whenua.
gente da nulla, razza senza nome, cacciata via dal paese a bastonate.
Inaianei ia kua waiho ahau hei waiata ma ratou, ae, hei whakatauki ma ratou.
E ora io sono il tema delle loro canzoni, il soggetto dei loro discorsi.
E whakarihariha mai ana ratou ki ahau, e neke rawa atu ana i ahau, a kahore e kaiponuhia e ratou te huware ki toku mata.
Mi aborrono, mi fuggono, non si trattengono dallo sputarmi in faccia.
Kua oti hoki tana aho te wewete e ia, a e whakatupuria kinotia ana ahau e ia, a kua tukua e ratou te paraire i toku aroaro.
Non han più ritegno, m’umiliano, rompono ogni freno in mia presenza.
I te taha ki matau ka ara te marea; taia ana e ratou oku waewae, a akina ana nga ara o a ratou whakangaromanga ki ahau.
Questa genia si leva alla mia destra, m’incalzano, e si appianano le vie contro di me per distruggermi.
E taka kino ana ratou i toku ara, e whakatupu ana i te he moku, a kahore he hoa mahi mo ratou.
Hanno sovvertito il mio cammino, lavorano alla mia ruina, essi che nessuno vorrebbe soccorrere!
Rite tonu ki te wai nui e pakaru mai ana to ratou haerenga mai: i taua whakangaromanga nei, huri mai ana ratou ki runga ki ahau:
S’avanzano come per un’ampia breccia, si precipitano innanzi in mezzo alle ruine.
Kua tahuri mai nga whakawehi ki ahau, e aru ana ratou i toku whakaaro rangatira ano he hau; ko te whakahauora moku, pahemo ke ana ano he kapua.
Terrori mi si rovesciano addosso; l’onor mio è portato via come dal vento, è passata come una nube la mia felicità.
Na inaianei kua maringi toku wairua i roto i ahau: mau pu ahau i nga ra o te tangi.
E ora l’anima mia si strugge in me, m’hanno còlto i giorni dell’afflizione.
I te po e werohia ana oku wheua i roto i ahau; kahore hoki he okiokinga o nga mamae e ngau nei i ahau.
La notte mi trafigge, mi stacca l’ossa, e i dolori che mi rodono non hanno posa.
He kaha nui no toku mate i ahua ke ai toku kakahu; e awhi nei i ahau, e penei ana me te whiri o toku koti.
Per la gran violenza del mio male la mia veste si sforma, mi si serra addosso come la tunica.
Kua maka ahau e ia ki te paru, kua rite ahau ki te puehu, ki te pungarehu.
Iddio m’ha gettato nel fango, e rassomiglio alla polvere e alla cenere.
E tangi ana ahau ki a koe, heoi kahore koe e whakao mai ki ahau; e tu ana, heoi ka titiro kau mai koe ki ahau.
Io grido a te, e tu non mi rispondi; ti sto dinanzi, e tu mi stai a considerare!
Kua huri ke, kua kino tau mahi ki ahau: ko te kaha o tou ringa kei te tukino i ahau.
Ti sei mutato in nemico crudele verso di me; mi perseguiti con la potenza della tua mano.
Kua hapainga ake ahau e koe ki te hau, a meinga ana tera e koe hei hoiho moku; a whakamotitia iho ahau e koe i roto i te tupuhi.
Mi levi per aria, mi fai portar via dal vento, e mi annienti nella tempesta.
E mohio ana hoki ahau tera ahau e kawea e koe ki te mate, ki te whare hoki i whakaritea mo te hunga ora katoa.
Giacché, lo so, tu mi meni alla morte, alla casa di convegno di tutti i viventi.
E kore ano ia tona ringa e totoro iho ki te urupa; ahakoa hei mate mona ka mea ia ki te karanga, he whakaaro ki enei mea.
Ma chi sta per perire non protende la mano? e nell’angoscia sua non grida al soccorso?
Kihai ianei ahau i tangi ki te tangata he mate nei tona? kihai ranei toku wairua i pouri ki te rawakore?
Non piangevo io forse per chi era nell’avversità? l’anima mia non era ella angustiata per il povero?
I ahau i tatari ai ki te pai, heoi kua tae mai te kino; tumanako atu ana ahau ki te marama, heoi kua tae mai te pouri.
Speravo il bene, ed è venuto il male; aspettavo la luce, ed è venuta l’oscurità!
Ko oku whekau, me te mea e koropupu ana, te ata takoto; haukotia mai ana ahau e nga ra o te tangi.
Le mie viscere bollono e non hanno requie, son venuti per me giorni d’afflizione.
E haereere pouri ana ahau, kahore he ra; ko taku whakatikanga ake i roto i te whakaminenga, ka karanga awhina.
Me ne vo tutto annerito, ma non dal sole; mi levo in mezzo alla raunanza, e grido aiuto;
Hei teina ahau ki nga tarakona, hei hoa mo nga ruru.
son diventato fratello degli sciacalli, compagno degli struzzi.
Ko toku kiri mangu tonu, e ngahoro ana i ahau, kaia ana oku wheua i te wera.
La mia pelle è nera, e cade a pezzi; le mie ossa son calcinate dall’arsura.
No reira i tahuri ke ai taku hapa ki te tangi, me taku okana ki te reo o te hunga e uhunga ana.
La mia cetra non dà più che accenti di lutto, e la mia zampogna voce di pianto.