Song of Solomon 5

Son venuto nel mio giardino, o mia sorella, o sposa mia; ho còlto la mia mirra e i miei aromi; ho mangiato il mio favo di miele; ho bevuto il mio vino ed il mio latte. Amici, mangiate, bevete, inebriatevi d’amore!
Kua tae mai ahau ki taku kari, e toku tuahine, e toku hoa; kua oti taku maira me taku kinaki kakara te kohi, kua kainga e ahau taku honikoma me taku honi; kua inumia e ahau taku waina me taku waiu. E kai, e oku hoa; e inu, ina, kia nui te inu, e taku e aroha nei.
Io dormivo, ma il mio cuore vegliava. Sento la voce del mio amico, che picchia e dice: "Aprimi, sorella mia, amica mia, colomba mia, o mia perfetta! Poiché il mio capo e coperto di rugiada e le mie chiome son piene di gocce della notte".
I te moe ahau, ko toku ngakau ia i te oho. Ko te reo tenei o taku e aroha nei e patuki ana, e mea ana, Te tatau ki ahau, e toku tuahine, e toku hoa, e taku kukupa, e taku mea pokekore; ki tonu hoki toku mahunga i te tomairangi, oku makawe ano hok i i nga kopata o te po.
Io mi son tolta la gonna; come me la rimetterei? Mi son lavata i piedi; come l’insudicerei?
Kua oti toku koti te unu e ahau: me pehea e kakahuria ai ano? Kua oti oku waewae te horoi; kia whakaparua ano koia e ahau?
L’amico mio ha passato la mano per il buco della porta, e le mie viscere si son commosse per lui.
I kuhua mai tona ringa e taku e aroha nei i te kohao o te tatau, a oho ana toku manawa mona.
Mi son levata per aprire al mio amico, e le mie mani hanno stillato mirra le mie dita mirra liquida, sulla maniglia della serratura.
I ara atu ahau ki te uaki i te tatau ki taku i aroha ai; maturuturu ana te maira i oku ringa, te maira waiwai i oku maihao ki nga puritanga o te tutaki.
Ho aperto all’amico mio, ma l’amico mio s’era ritirato, era partito. Ero fuori di me mentr’egli parlava; l’ho cercato, ma non l’ho trovato; l’ho chiamato, ma non m’ha risposto.
Uakina ana e ahau ki taku i aroha ai; heoi kua maunu atu taku i aroha ai, a kua riro: toku wairua riro pu i tana kupu: i rapu ahau i a ia; heoi kihai i kitea; i karangatia atu ia e ahau, kihai ano ia i whakahoki kupu mai.
Le guardie che vanno attorno per la città m’hanno incontrata, m’hanno battuta, m’hanno ferita; le guardie delle mura m’hanno strappato il velo.
I tutaki ki ahau nga kaitiaki e kopikopiko nei i te pa; patua ana ahau e ratou, mamae ana ahau i a ratou; tangohia ana toku hipoki i ahau e nga kaitiaki o nga taiepa.
Io vi scongiuro, o figliuole di Gerusalemme, se trovate il mio amico, che gli direte?… Che son malata d’amore.
He ki atu tenei naku ki a koutou, e nga tamahine o Hiruharama, Ki te tutaki koutou ki taku e aroha nei, ki atu ki a ia, e mate ana ahau i te aroha.
Che è dunque, l’amico tuo, più d’un altro amico, o la più bella fra le donne? Che è dunque, l’amico tuo, più d’un altro amico, che così ci scongiuri?
E te wahine ataahua rawa o nga wahine, he aha te nuinga ake o tau i aroha ai i tetahi atu e arohaina ana? He aha te nuinga ake o tau i aroha ai i tetahi atu e arohaina ana, i pena ai tau ki mai ki a matou?
L’amico mio è bianco e vermiglio, e si distingue fra diecimila.
He ma taku i aroha ai, he kiri wherowhero, ko te mea nui rawa o nga mano kotahi tekau.
Il suo capo è oro finissimo, le sue chiome sono crespe, nere come il corvo.
Ko tona mahunga kei te tino koura, he mea parakore, ko ona makawe he mawhatu, a mangu tonu, ano he raweni.
I suoi occhi paion colombe in riva a de’ ruscelli, lavati nel latte, incassati ne’ castoni d’un anello.
Ko ona kanohi kei o nga kukupa i te taha o nga awa wai, he mea horoi ki te waiu, pai rawa te whakanoho.
Le sue gote son come un’aia d’aromi, come aiuole di fiori odorosi; le sue labbra son gigli, e stillano mirra liquida.
Ko ona paparinga, ano he tupuranga kinaki kakara, ano he rarangi tarutaru reka; ko ona ngutu, me te mea he rengarenga e whakamaturu iho ana i te wai maira.
Le sue mani sono anelli d’oro, incastonati di berilli; il suo corpo è d’avorio terso, coperto di zaffiri.
Ko ona ringa, ano he mowhiti koura i whakanohoia he perira ki roto: ko tona tinana, kei te rei pai rawa, he mea whakakikorua ki te hapira.
Le sue gambe son colonne di marmo, fondate su basi d’oro puro. Il suo aspetto è come il Libano, superbo come i cedri;
Ko ona waewae, rite tonu ki te pou mapere, he mea whakatu ki nga turanga koura pai rawa; ko tona ahua koia ano kei Repanona, me te hita te tino pai rawa.
il suo palato è tutto dolcezza, tutta la sua persona è un incanto. Tal è l’amor mio, tal è l’amico mio, o figliuole di Gerusalemme.
Ko tona mangai he tino reka: ae ra, he ahuareka katoa ia. Ko taku tenei i aroha ai, ko toku hoa ano tenei, e nga tamahine o Hiruharama.