Job 29

Giobbe riprese il suo discorso e disse:
A i korero tonu a Hopa i tana pepeha, i mea,
"Oh foss’io come ne’ mesi d’una volta, come ne’ giorni in cui Dio mi proteggeva,
Aue, me i rite ki nga marama o mua, ki nga ra i tiaki ai te Atua i ahau!
quando la sua lampada mi risplendeva sul capo, e alla sua luce io camminavo nelle tenebre!
I tiaho mai ai tana rama ki toku matenga, a na tana whakamarama i haere ai ahau i te pouri:
Oh fossi com’ero a’ giorni della mia maturità, quando Iddio vegliava amico sulla mia tenda,
Me i pera ano me ahau i nga ra o toku taiohitanga, i te mea nei kei runga to te Atua whakaaro puku i toku teneti;
quando l’Onnipotente stava ancora meco, e avevo i miei figliuoli d’intorno;
I te mea e noho ana ano te Kaha Rawa i ahau, a kei tetahi taha oku aku tamariki, kei tetahi taha;
quando mi lavavo i piedi nel latte e dalla roccia mi fluivano ruscelli d’olio!
I horoia ai oku takahanga ki te pata, a rere mai ana nga awa hinu ki ahau i roto i te kohatu!
Allorché uscivo per andare alla porta della città e mi facevo preparare il seggio sulla piazza,
I toku haerenga atu ki te kuwaha ki te pa, a whakapai ana i te nohoanga moku i te waharoa,
i giovani, al vedermi, si ritiravano, i vecchi s’alzavano e rimanevano in piedi;
Ka kite nga taitamariki i ahau, a piri ana ratou: whakatika ana nga koroheke, tu ana ki runga;
i maggiorenti cessavan di parlare e si mettevan la mano sulla bocca;
Mutu pu te korero a nga tino tangata, kua kopania te ringa ki o ratou mangai;
la voce dei capi diventava muta, la lingua s’attaccava al loro palato.
Ngaro ana te reo o nga rangatira, piri ana o ratou arero ki o ratou ngao.
L’orecchio che mi udiva, mi diceva beato; l’occhio che mi vedeva mi rendea testimonianza,
No te rongonga hoki o te taringa i ahau manaaki ana i ahau; te kitenga o te kanohi i ahau, whakaae mai ana ki aku mahi:
perché salvavo il misero che gridava aiuto, e l’orfano che non aveva chi lo soccorresse.
No te mea naku i whakaora te rawakore i a ia e karanga ana, te pani me te tangata hoki kahore nei ona kaiawhina.
Scendea su me la benedizione di chi stava per perire, e facevo esultare il cuor della vedova.
I tau ki runga ki ahau te manaaki a te tangata e tata ana ki te whakangaromanga; harakoa ana i ahau te ngakau o te pouaru.
La giustizia era il mio vestimento ed io il suo; la probità era come il mio mantello e il mio turbante.
I kakahuria e ahau te tika, a ko tera toku kakahu: e rite ana taku whakarite whakawa he koroka, he karauna.
Ero l’occhio del cieco, il piede dello zoppo;
He kanohi ahau ki te matapo, he waewae ki te kopa.
ero il padre de’ poveri, e studiavo a fondo la causa dello sconosciuto.
He matua ahau ki nga rawakore: a i ata rapua e ahau te tikanga o te totohe a te tangata kihai nei ahau i mohio.
Spezzavo la ganascia all’iniquo, e gli facevo lasciar la preda che avea fra i denti.
Wawahia ana e ahau nga kauae o te tangata kino, a takiritia mai ana e ahau tana mea pahua i roto i ona niho.
E dicevo: "Morrò nel mio nido, e moltiplicherò i miei giorni come la rena;
Katahi ahau ka mea, Tera ahau e mate i roto i toku ohanga; ka whakanuia oku ra kia rite ki te onepu te maha:
le mie radici si stenderanno verso l’acque, la rugiada passerà la notte sui miei rami;
Ko toku pakiaka tautoro tonu ki nga wai, a i te po tau ana te tomairangi ki runga ki toku peka:
la mia gloria sempre si rinnoverà, e l’arco rinverdirà nella mia mano".
Ko toku kororia hou tonu i roto i ahau, a hoki ake ana te kaha o taku kopere i toku ringa.
Gli astanti m’ascoltavano pieni d’aspettazione, si tacevan per udire il mio parere.
I whakarongo mai nga tangata ki ahau, i tatari, whakarongo puku ana ratou i ahau e whakatakoto whakaaro ana.
Quand’avevo parlato, non replicavano; la mia parola scendeva su loro come una rugiada.
I muri i aku kupu kore ake ratou i korero ano; maturuturu iho ana aku kupu ki runga ki a ratou.
E m’aspettavan come s’aspetta la pioggia; aprivan larga la bocca come a un acquazzone di primavera.
I taria mai ahau e ratou ano ko te ua; hamama mai ana o ratou mangai ano e tatari ana ki te ua o muri.
Io sorridevo loro quand’erano sfiduciati; e non potevano oscurar la luce del mio volto.
Ka kata ahau ki a ratou, kihai i whakaponohia e ratou; kihai hoki ratou i whakataka i te marama o toku mata.
Quando andavo da loro, mi sedevo come capo, ed ero come un re fra le sue schiere, come un consolatore in mezzo agli afflitti.
Naku to ratou ara i whiriwhiri, a noho ana ahau hei rangatira, noho ana hoki ahau ano he kingi i roto i te ope; i rite ahau ki te kaiwhakamarie o te hunga e tangi ana.