Job 7

La vita dell’uomo sulla terra è una milizia; i giorni suoi son simili ai giorni d’un operaio.
Nije l' vojska život čovjekov na zemlji? Ne provodi l' dane poput najamnika?
Come lo schiavo anela l’ombra e come l’operaio aspetta il suo salario,
Kao što trudan rob za hladom žudi, poput nadničara štono plaću čeka,
così a me toccan mesi di sciagura, e mi sono assegnate notti di dolore.
mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene.
Non appena mi corico, dico: "Quando mi leverò?" Ma la notte si prolunga, e mi sazio d’agitazioni infino all’alba.
Liježuć' mislim svagda: 'Kada ću ustati?' A dižuć se: 'Kada večer dočekati!' I tako se kinjim sve dok se ne smrkne.
La mia carne è coperta di vermi e di croste terrose, la mia pelle si richiude, poi riprende a suppurare.
PÓut moju crvi i blato odjenuše, koža na meni puca i raščinja se.
I miei giorni sen vanno più veloci della spola, si consumano senza speranza.
Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade.
Ricordati, che la mia vita e un soffio! L’occhio mio non vedrà più il bene.
Spomeni se: život moj je samo lahor i oči mi neće više vidjet' sreće!
Lo sguardo di chi ora mi vede non mi potrà più scorgere; gli occhi tuoi mi cercheranno, ma io non sarò più.
Prijateljsko oko neće me gledati; pogled svoj u mene upro si te sahnem.
La nuvola svanisce e si dilegua; così chi scende nel soggiorno de’ morti non ne risalirà;
Kao što se oblak gubi i raspline, tko u Šeol siđe, više ne izlazi.
non tornerà più nella sua casa, e il luogo ove stava non lo riconoscerà più.
Domu svome natrag ne vraća se nikad, njegovo ga mjesto više ne poznaje.
Io, perciò, non terrò chiusa la bocca; nell’angoscia del mio spirito io parlerò, mi lamenterò nell’amarezza dell’anima mia.
Ustima ja svojim stoga branit' neću, u tjeskobi duha govorit ću sada, u gorčini duše ja ću zajecati.
Son io forse il mare o un mostro marino che tu ponga intorno a me una guardia?
Zar sam more ili neman morska, pa si stražu nada mnom stavio?
Quando dico: "Il mio letto mi darà sollievo, il mio giaciglio allevierà la mia pena",
Kažem li: 'Na logu ću se smirit', ležaj će mi olakšati muke',
tu mi sgomenti con sogni, e mi spaventi con visioni;
snovima me prestravljuješ tada, prepadaš me viđenjima mučnim.
sicché l’anima mia preferisce soffocare, preferisce a queste ossa la morte.
Kamo sreće da mi se zadavit'! Smrt mi je od patnja mojih draža.
Io mi vo struggendo; non vivrò sempre; deh, lasciami stare; i giorni miei non son che un soffio.
Ja ginem i vječno živjet neću; pusti me, tek dah su dani moji!
Che cosa è l’uomo che tu ne faccia tanto caso, che tu ponga mente ad esso,
Što je čovjek da ga toliko ti cijeniš, da je srcu tvojem tako prirastao
e lo visiti ogni mattina e lo metta alla prova ad ogni istante?
i svakoga jutra da njega pohodiš i svakoga trena da ga iskušavaš?
Quando cesserai di tener lo sguardo fisso su me? Quando mi darai tempo d’inghiottir la mia saliva?
Kada ćeš svoj pogled skinuti sa mene i dati mi barem pljuvačku progutat'?
Se ho peccato, che ho fatto a te, o guardiano degli uomini? Perché hai fatto di me il tuo bersaglio? A tal punto che son divenuto un peso a me stesso?
Ako sam zgriješio, što učinih tebi, o ti koji pomno nadzireš čovjeka? Zašto si k'o metu mene ti uzeo, zbog čega sam tebi na teret postao?
E perché non perdoni le mie trasgressioni e non cancelli la mia iniquità? Poiché presto giacerò nella polvere; e tu mi cercherai, ma io non sarò più".
Zar prijestupa moga ne možeš podnijeti i ne možeš prijeći preko krivnje moje? Jer, malo će proći i u prah ću leći, ti ćeš me tražiti, al' me biti neće."