Job 14

L’uomo, nato di donna, vive pochi giorni, e sazio d’affanni.
Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja.
Spunta come un fiore, poi è reciso; fugge come un’ombra, e non dura.
K'o cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć'.
E sopra un essere così, tu tieni gli occhi aperti! e mi fai comparir teco in giudizio!
Na takva, zar, ti oči otvaraš i preda se na sud ga izvodiš?
Chi può trarre una cosa pura da una impura? Nessuno.
Tko će čisto izvuć' iz nečista? Nitko!
Giacché i suoi giorni son fissati, e il numero de’ suoi mesi dipende da te, e tu gli hai posto un termine ch’egli non può varcare,
Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu,
storna da lui lo sguardo, sì ch’egli abbia un po’ di requie, e possa godere come un operaio la fine della sua giornata.
skini s njega pogled da počinut' može, poput najamnika da svoj dan uživa.
Per l’albero, almeno c’è speranza; se è tagliato, rigermoglia e continua a metter rampolli.
TÓa ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju.
Quando la sua radice è invecchiata sotto terra, e il suo tronco muore nel suolo,
Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu,
a sentir l’acqua, rinverdisce e mette rami come una pianta nuova.
oćutjevši vodu, ono će propupat' i pustiti grane kao stablo novo.
Ma l’uomo muore e perde ogni forza; il mortale spira e… dov’è egli?
Al' kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?
Le acque del lago se ne vanno, il fiume vien meno e si prosciuga;
Može sva voda iz mora ispariti i presahnut' rijeke, isušit posvema',
così l’uomo giace, e non risorge più; finché non vi sian più cieli, ei non si risveglierà né sarà più destato dal suo sonno.
al' čovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće.
Oh, volessi tu nascondermi nel soggiorno de’ morti, tenermi occulto finché l’ira tua sia passata, fissarmi un termine, e poi ricordarti di me!…
O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dÓati mi rok kad ćeš me se spomenuti,
Se l’uomo, dopo morto, potesse ritornare in vita, aspetterei tutti i giorni della mia fazione, finché giungesse l’ora del mio cambio;
- jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut' može? - čekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš.
tu mi chiameresti e io risponderei, tu brameresti rivedere l’opera delle tue mani.
Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku.
Ma ora tu conti i miei passi, tu osservi i miei peccati;
A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha nećeš oprostiti,
le mie trasgressioni sono sigillate in un sacco, e alle mie iniquità, altre ne aggiungi.
u vreći si prijestup moj zapečatio i krivicu moju svu si zapisao.
La montagna frana e scompare, la rupe e divelta dal suo luogo,
Vaj! K'o što se jednom uruši planina, k'o što se hridina s mjesta svog odvali,
le acque rodono la pietra, le loro inondazioni trascinan via la terra: così tu distruggi la speranza dell’uomo.
k'o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u čovjeku.
Tu lo sopraffai una volta per sempre, ed egli se ne va; gli muti il sembiante, e lo mandi via.
Oborio si ga - on ode za svagda, nagrđena lica, otjeran, odbačen.
Se i suoi figliuoli salgono in onore, egli lo ignora; se vengono in dispregio, ei non lo vede;
Djecu mu poštuju - o tom ništa ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmišlja.
questo solo sente: che il suo corpo soffre, che l’anima sua è in lutto".
On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života."