Psalms 78

Atentu, ho mia popolo, mian instruon; Klinu vian orelon al la paroloj de mia buŝo.
Poučna pjesma. Asafova. Poslušaj, narode moj, moju nauku, prikloni uho riječima usta mojih!
Mi malfermos per sentenco mian buŝon; Mi eldiros enigmojn el tempo antikva.
Otvorit ću svoja usta na pouku, iznijet ću tajne iz vremena davnih.
Kion ni aŭdis kaj sciiĝis, Kion rakontis al ni niaj patroj,
Ono što čusmo i saznasmo, što nam kazivahu oci,
Tion ni ne kaŝos antaŭ iliaj infanoj, Rakontante al venonta generacio la gloron de la Eternulo, Kaj Lian potencon, kaj Liajn miraklojn, kiujn Li faris.
nećemo kriti djeci njihovoj, predat ćemo budućem koljenu: slavu Jahvinu i silu njegovu i djela čudesna što ih učini.
Li starigis ateston en Jakob, Kaj en Izrael Li fiksis leĝon, Pri kiu Li ordonis al niaj patroj, Ke ili sciigu ĝin al siaj infanoj,
Svjedočanstvo podiže on u Jakovu, Zakon postavi u Izraelu, da ono što naredi ocima našim oni djeci svojoj objave,
Por ke sciu estonta generacio, la infanoj, kiuj naskiĝos, Ili leviĝu kaj rakontu al siaj infanoj.
da sazna budući naraštaj, i sinovi koji će se roditi da djeci svojoj kazuju
Ili metu sian fidon sur Dion, Kaj ili ne forgesu la farojn de Dio, Kaj ili plenumu Liajn ordonojn;
da u Boga ufanje svoje stave i ne zaborave djela Božjih, već da vrše zapovijedi njegove,
Kaj ili ne estu, kiel iliaj patroj, Generacio ribela kaj perfida, Generacio, kiu ne estis firma per sia koro, Nek fidela al Dio per sia spirito.
kako ne bi bili, kao oci njihovi, naraštaj buntovan, prkosan - naraštaj srcem nestalan i duhom Bogu nevjeran.
La filoj de Efraim, armitaj, portantaj pafarkon, Turniĝis malantaŭen en tago de batalo;
Sinovi Efrajimovi, ratnici s lukom, u dan bitke okrenuše leđa.
Ili ne plenumis la interkonsenton de Dio, Kaj rifuzis sekvi Lian instruon;
Saveza s Bogom ne održaše i ne htjedoše hoditi po Zakonu njegovu.
Kaj ili forgesis Liajn farojn, Kaj Liajn miraklojn, kiujn Li aperigis al ili.
Zaboraviše na djela njegova, na čudesa koja im pokaza.
Antaŭ iliaj patroj Li faris miraklojn En la lando Egipta, sur la kampo Coan.
Pred njihovim ocima činio je znakove u Egiptu, u Soanskom polju.
Li fendis la maron kaj pasigis ilin, Kaj starigis la akvon kvazaŭ muron;
On more razdijeli i njih prevede, vode kao nasip uzdiže.
Kaj Li kondukis ilin tage en nubo Kaj la tutan nokton en la lumo de fajro;
Danju ih vodio oblakom, a svu noć ognjem blistavim.
Li fendis ŝtonojn en la dezerto, Kaj trinkigis ilin kvazaŭ el granda abismo;
U pustinji hrid prolomi i napoji ih obilno kao iz bezdana.
Li eligis riveretojn el roko, Kaj fluigis akvon kiel riverojn.
Iz stijene izbi potoke te izvede vode k'o velike rijeke.
Sed ili plue pekis antaŭ Li, Ĉagrenis la Plejaltulon en la dezerto;
A oni jednako griješiše, prkosiše Višnjem u pustinji.
Kaj ili incitis Dion en sia koro, Petante manĝon pro sia kaprico;
Boga su kušali u srcima svojim ištuć' jela svojoj pohlepnosti.
Kaj ili parolis kontraŭ Dio, Kaj diris: Ĉu Dio povas kovri tablon en la dezerto?
Prigovarali su Bogu i pitali: "Može li Gospod stol u pustinji prostrti?
Jen Li frapis rokon, Kaj verŝiĝis akvo kaj ekfluis riveroj: Ĉu Li povas ankaŭ panon doni? Ĉu Li pretigos ankaŭ viandon por Sia popolo?
Eno, udari u hrid, i voda poteče i provreše potoci: a može li dati i kruha, i mesa pružiti svome narodu?"
Tial la Eternulo, aŭdinte, flamiĝis; Kaj fajro ekbrulis kontraŭ Jakob, Kaj leviĝis kolero kontraŭ Izrael;
Kad to začu Jahve, gnjevom usplamtje: oganj se raspali protiv Jakova, srdžba se razjari protiv Izraela,
Ĉar ili ne kredis je Dio Kaj ne fidis Lian savon.
jer ne vjerovaše Bogu niti se u njegovu pomoć uzdaše.
Kaj Li ordonis el supre al la nuboj, Kaj Li malfermis la pordojn de la ĉielo;
Pa ozgo naredi oblaku i otvori brane nebeske,
Kaj Li pluvigis al ili manaon, por manĝi, Kaj Li donis al ili ĉielan grenon.
k'o kišu prosu na njih mÓanu da jedu i nahrani ih kruhom nebeskim.
Panon de potenculoj ĉiu manĝis; Li sendis al ili manĝon satege.
Čovjek blagovaše kruh Jakih; on im dade hrane do sitosti.
Li kurigis tra la ĉielo venton orientan, Kaj per Sia forto Li aperigis venton sudan;
Probudi na nebu vjetar istočni i svojom silom južnjak dovede.
Kaj Li pluvigis sur ilin viandon kiel polvon, Kaj flugilajn birdojn kiel apudmaran sablon;
Prosu na njih mesa k'o prašine i ptice krilatice k'o pijeska morskoga.
Kaj Li faligis ĉion mezen de ilia tendaro, Ĉirkaŭe de iliaj loĝejoj.
Padoše usred njihova tabora i oko šatora njihovih.
Kaj ili manĝis kaj tre satiĝis; Kaj Li venigis al ili tion, kion ili deziris.
Jeli su i nasitili se, želju njihovu on im ispuni.
Sed kiam ili ankoraŭ ne forlasis sian deziron Kaj ilia manĝaĵo estis ankoraŭ en ilia buŝo,
Još nisu svoju utažili pohlepu i jelo im još bješe u ustima,
La kolero de Dio venis sur ilin Kaj mortigis la plej eminentajn el ili, Kaj la junulojn de Izrael ĝi faligis.
kad se srdžba Božja na njih raspali: pokosi smrću prvake njihove i mladiće pobi Izraelove.
Malgraŭ ĉio ĉi tio ili plue ankoraŭ pekis Kaj ne kredis je Liaj mirakloj.
Uza sve to griješiše dalje i ne vjerovaše u čudesna djela njegova.
Kaj Li finigis iliajn tagojn en vanteco Kaj iliajn jarojn en teruro.
I skonča im dane jednim dahom i njihova ljeta naglim svršetkom.
Kiam Li estis mortiganta ilin, tiam ili Lin ekserĉis, Returniĝis kaj fervore vokis Dion;
Kad ih ubijaše, tražiše ga i opet pitahu za Boga;
Kaj ili rememoris, ke Dio estas ilia fortikaĵo Kaj Dio la Plejalta estas ilia Liberiganto.
spominjahu se da je Bog hridina njihova i Svevišnji njihov otkupitelj.
Sed ili flatis al Li per sia buŝo, Kaj per sia lango ili mensogis al Li;
Ali ga opet ustima svojim varahu i jezikom svojim lagahu njemu.
Ĉar ilia koro ne estis firma al Li, Kaj ili ne estis fidelaj en Lia interligo.
Njihovo srce s njime ne bijaše, nit' bijahu vjerni Savezu njegovu.
Tamen Li, favorkora, pardonas pekon, kaj Li ne pereigas, Kaj Li ofte forklinis Sian koleron, Kaj Li ne eligis Sian tutan furiozon.
A on im milosrdno grijeh praštao i nije ih posmicao; često je gnjev svoj susprezao da ne plane svom jarošću.
Kaj Li rememoris, ke ili estas karno, Vento, kiu iras kaj ne revenas.
Spominjao se da su pÓut i dah koji odlazi i ne vraća se više.
Kiom da fojoj ili ĉagrenis Lin en la dezerto Kaj indignigis Lin en la stepo!
Koliko mu prkosiše u pustinji i žalostiše ga u samotnom kraju!
Ripete ili incitadis Dion Kaj provokis la Sanktulon de Izrael.
Sve nanovo iskušavahu Boga i vrijeđahu Sveca Izraelova
Ili ne rememoris Lian manon, La tagon, en kiu Li liberigis ilin de premanto,
ne spominjuć' se ruke njegove ni dana kad ih od dušmana izbavi,
Kiam Li faris en Egiptujo Siajn signojn Kaj Siajn miraklojn sur la kampo Coan;
ni znakova njegovih u Egiptu, ni čudesnih djela u polju Soanskom.
Kiam Li ŝanĝis en sangon iliajn riverojn kaj torentojn, Ke ili ne povis trinki.
U krv im pretvori rijeke i potoke, da ne piju.
Li sendis sur ilin insektojn, kiuj ilin manĝis, Kaj ranojn, kiuj ilin pereigis;
Posla na njih obade da ih žderu i žabe da ih more.
Iliajn produktojn de la tero Li fordonis al vermoj Kaj ilian laboron al akridoj;
I predade skakavcu žetvu njihovu, i plod muke njihove žderaču.
Per hajlo Li batis iliajn vinberojn, Kaj iliajn sikomorojn per frosto;
Vinograde im tučom udari, a mrazom smokvike njihove.
Li elmetis al hajlo iliajn brutojn, Kaj iliajn paŝtatarojn al fulmo;
I predade grÓadu njihova goveda i munjama stada njihova.
Li sendis sur ilin Sian flamantan koleron, Furiozon, malbenon, kaj mizeron, Taĉmenton da malbonaj anĝeloj.
Obori na njih svu žestinu gnjeva svog, jarost, bijes i nevolju: posla na njih anđele nesreće.
Li donis liberan vojon al Sia kolero, Ne ŝirmis kontraŭ la morto ilian animon, Kaj ilian vivon Li transdonis al pesto;
I put gnjevu svojem otvori: ne poštedje im život od smrti, životinje im izruči pošasti.
Li mortigis ĉiun unuenaskiton en Egiptujo, La komencajn fortojn en la tendoj de Ĥam.
Pobi u Egiptu sve prvorođeno, prvence u šatorju Hamovu.
Kaj Li kondukis kiel ŝafojn Sian popolon, Kaj Li kondukis ilin kiel paŝtataron tra la dezerto;
I povede narod svoj kao ovce i vođaše ih kao stado kroz pustinju.
Li kondukis ilin en sendanĝereco, kaj ili ne timis, Kaj iliajn malamikojn kovris la maro;
Pouzdano ih je vodio te se nisu bojali, a more je prekrilo dušmane njihove.
Kaj Li venigis ilin al Sia sankta limo, Al tiu monto, kiun akiris Lia dekstra mano;
U Svetu zemlju svoju on ih odvede, na bregove što mu ih osvoji desnica.
Li forpelis antaŭ ili popolojn, Lote disdonis ilian heredon, Kaj loĝigis en iliaj tendoj la tribojn de Izrael.
Pred njima istjera pogane, konopom im podijeli baštinu, pod šatorjem njihovim naseli plemena izraelska.
Sed ili incitis kaj ĉagrenis Dion la Plejaltan, Kaj Liajn leĝojn ili ne observis;
A oni iskušavali i gnjevili Boga Višnjega i nisu držali zapovijedi njegovih.
Ili defalis kaj perfidiĝis, kiel iliaj patroj, Returniĝis, kiel malfidinda pafarko;
Otpadoše, iznevjeriše se k'o oci njihovi, k'o luk nepouzdan oni zatajiše.
Ili kolerigis Lin per siaj altaĵoj, Kaj per siaj idoloj ili Lin incitis.
Na gnjev ga nagnaše svojim uzvišicama, na ljubomor navedoše kumirima svojim.
Dio aŭdis kaj flamiĝis, Kaj forte ekindignis kontraŭ Izrael;
Bog vidje i gnjevom planu, odbaci posve Izraela.
Li forlasis Sian loĝejon en Ŝilo, La tendon, en kiu Li loĝis inter la homoj;
I napusti boravište svoje u Šilu, Šator u kojem prebivaše s ljudima.
Kaj Li fordonis en malliberecon Sian forton, Kaj Sian majeston en la manon de malamiko;
Preda u ropstvo snagu svoju i svoju diku u ruke dušmanske.
Kaj Li elmetis al glavo Sian popolon, Kaj kontraŭ Sia heredo Li flamiĝis.
Narod svoj prepusti maču, raspali se na svoju baštinu.
Ĝiajn junulojn formanĝis fajro, Kaj ĝiaj junulinoj ne estis prikantataj;
Mladiće njihove oganj proguta, ne udaše se djevice njihove.
Ĝiaj pastroj falis de glavo, Kaj ĝiaj vidvinoj ne ploris.
Svećenici njihovi padoše od mača, ne zaplakaše Óudove njihove.
Sed mia Sinjoro vekiĝis kiel dormanto, Kiel fortulo, vigligita de vino.
Tad se k'o oda sna trgnu Gospodin, k'o ratnik vinom savladan.
Kaj Li batis ĝiajn malamikojn malantaŭen: Eternan malhonoron Li donis al ili.
Udari otraga dušmane svoje, sramotu im vječitu zadade.
Kaj Li malŝatis la tendon de Jozef, Kaj la tribon de Efraim Li ne elektis;
On odbaci šator Josipov i Efrajimovo pleme ne odabra,
Sed Li elektis la tribon de Jehuda, La monton Cion, kiun Li ekamis;
već odabra pleme Judino i goru Sion koja mu omilje.
Kaj Li konstruis Sian sanktejon kiel monton, Kaj kiel la teron Li fortikigis ĝin por ĉiam.
Sagradi Svetište k'o nebo visoko, k'o zemlju utemelji ga dovijeka.
Kaj Li elektis Davidon, Sian sklavon, Kaj Li prenis lin el la staloj de ŝafoj.
Izabra Davida, slugu svojega, uze ga od torova ovčjih;
De apud la ŝafinoj Li venigis lin, Por paŝti Lian popolon Jakob kaj Lian heredon Izrael.
odvede ga od ovaca dojilica da pase Jakova, narod njegov, Izraela, baštinu njegovu.
Kaj li paŝtis ilin laŭ la fideleco de sia koro, Kaj per lertaj manoj li ilin kondukis.
I pasao ih je srcem čestitim i brižljivim rukama vodio.