Psalms 137

Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona;

super flumina Babylonis ibi sedimus et flevimus cum recordaremur Sion

o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali.

super salices in medio eius suspendimus citharas nostras

I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo: "Pjevajte nam pjesmu sionsku!"

quoniam ibi interrogaverunt nos qui captivos duxerunt nos verba carminis et qui adfligebant nos laeti canite nobis de canticis Sion

Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuđinskoj!

quomodo cantabimus canticum Domini in terra aliena

Nek' se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

si oblitus fuero tui Hierusalem in oblivione sit dextera mea

Nek' mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!

adhereat lingua mea gutturi meo si non recordatus fuero tui si non praeposuero Hierusalem in principio laetitiae meae

Ne zaboravi, Jahve, sinovima Edoma kako su u dan kobni Jeruzalemov vikali oni: "Rušite! Srušite ga do temelja!"

memento Domine filiorum Edom in diem Hierusalem dicentium evacuate evacuate usque ad fundamentum eius

Kćeri babilonska, pustošiteljice, blažen koji ti vrati milo za drago za sva zla što si nam ih nanijela!

filia Babylon vastata beatus qui retribuet tibi vicissitudinem tuam quam retribuisti nobis

Blažen koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenčad!

beatus qui tenebit et adlidet parvulos tuos ad petram