Job 3

Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj;
По цьому відкрив Йов уста свої та й прокляв був свій день народження.
poče svoju besjedu i reče:
І Йов заговорив та й сказав:
"O, ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: 'Začeo se dječak!'
Хай загине той день, що я в ньому родився, і та ніч, що сказала: Зачавсь чоловік!
U crnu tminu dan taj nek se prometne! S visina se njega Bog ne spominjao, svjetlost sunčeva ne svijetlila mu više!
Нехай стане цей день темнотою, нехай Бог з висоти не згадає його, і нехай не являється світло над ним!...
Mrak i sjena smrtna o nj se otimali, posvema ga tmina gusta prekrila, pomrčine dnevne stravom ga morile!
Бодай темрява й морок його заступили, бодай хмара над ним пробувала, бодай темнощі денні лякали його!...
O, da bi ga tama svega presvojila, nek' se ne dodaje danima godine, nek' ne ulazi u brojenje mjeseci!
Оця ніч бодай темність її обгорнула, нехай у днях року не буде названа вона, хай не ввійде вона в число місяців!...
A noć ona bila žalosna dovijeka, ne čulo se u njoj radosno klicanje!
Тож ця ніч нехай буде самітна, хай не прийде до неї співання!
Prokleli je oni štono dan proklinju i Levijatana probudit' su kadri!
Бодай її ті проклинали, що день проклинають, що левіятана готові збудити!
Pomrčale zvijezde njezina svanuća, zaludu se ona vidjelu nadala, i zorinih vjeđa ne gledala nigda!
Хай потемніють зорі поранку її, нехай має надію на світло й не буде його, і хай вона не побачить тремтячих повік зорі ранньої,
Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih očiju!
бо вона не замкнула дверей нутра матернього, і не сховала страждання з очей моїх!...
Što nisam mrtav od krila materina, što ne izdahnuh izlazeć' iz utrobe?
Чому я не згинув в утробі? Як вийшов, із нутра то чому я не вмер?
Čemu su me dva koljena prihvatila i dojke dvije da me nejaka podoje?
Чого прийняли ті коліна мене? І нащо ті перса, які я був ссав?
U miru bih vječnom počivao sada, spavao bih, pokoj svoj bih uživao
Бо тепер я лежав би спокійно, я спав би, та був би мені відпочинок
s kraljevima i savjetnicima zemlje koji su sebi pogradili grobnice,
з царями та з земними радниками, що гробниці будують собі,
ili s knezovima, zlatom bogatima, što su kuće svoje srebrom napunili.
або із князями, що золото мали, що доми свої сріблом наповнювали!...
Ne bih bio - k'o nedonošče zakopano, k'o novorođenče što svjetla ne vidje.
Або чом я не ставсь недоноском прихованим, немов ті немовлята, що світла не бачили?
Zlikovci se više ne obijeste ondje, iznemogli tamo nalaze počinka.
Там же безбожники перестають докучати, і спочивають там змученосилі,
Sužnjeve na miru tamo ostavljaju: ne slušaju više poviku stražara.
разом з тим мають спокій ув'язнені, вони не почують вже крику гнобителя!...
Malen ondje leži zajedno s velikim, rob je slobodan od gospodara svoga.
Малий та великий там рівні, а раб вільний від пана свого...
Čemu darovati svjetlo nesretniku i život ljudima zagorčene duše
І нащо Він струдженому дає світло, і життя гіркодухим,
koji smrt ištu, a ona ne dolazi, i kao za blagom za njome kopaju?
що вичікують смерти й немає її, що її відкопали б, як скарби заховані,
Grobnom bi se humku oni radovali, klicali od sreće kad bi grob svoj našli.
тим, що радісно тішилися б, веселились, коли б знайшли гроба,
Što će to čovjeku kom je put sakriven, koga je Bog sa svih strana zapriječio?
мужчині, якому дорога закрита, що Бог тінню закрив перед ним?...
Zato videć' hranu, uzdahnuti moram, k'o voda se moji razlijevaju krici.
Бо зідхання моє випереджує хліб мій, а зойки мої полились, як вода,
Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega god se bojah.
бо страх, що його я жахався, до мене прибув, і чого я боявся прийшло те мені...
Pokoja ni mira meni više nema, u mukama mojim nikad mi počinka."
Не знав я спокою й не був втихомирений, і я не відпочив, та нещастя прийшло!...