Job 14

Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja.
“İnsanı kadın doğurur, Günleri sayılı ve sıkıntı doludur.
K'o cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć'.
Çiçek gibi açıp solar, Gölge gibi gelip geçer.
Na takva, zar, ti oči otvaraš i preda se na sud ga izvodiš?
Gözlerini böyle birine mi dikiyorsun, Yargılamak için önüne çağırıyorsun?
Tko će čisto izvuć' iz nečista? Nitko!
Kim temizi kirliden çıkarabilir? Hiç kimse!
Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu,
Madem insanın günleri belirlenmiş, Aylarının sayısı saptanmış, Sınır koymuşsun, öteye geçemez;
skini s njega pogled da počinut' može, poput najamnika da svoj dan uživa.
Gözünü ondan ayır da, Çalışma saatini dolduran gündelikçi gibi rahat etsin.
TÓa ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju.
“Oysa bir ağaç için umut vardır, Kesilse, yeniden sürgün verir, Eksilmez filizleri.
Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu,
Kökü yerde kocasa, Kütüğü toprakta ölse bile,
oćutjevši vodu, ono će propupat' i pustiti grane kao stablo novo.
Su kokusu alır almaz filizlenir, Bir fidan gibi dal budak salar.
Al' kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?
İnsan ise ölüp yok olur, Son soluğunu verir ve her şey biter.
Može sva voda iz mora ispariti i presahnut' rijeke, isušit posvema',
Suyu akıp giden göl Ya da kuruyan ırmak nasıl çöle dönerse,
al' čovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće.
İnsan da öyle, yatar, bir daha kalkmaz, Gökler yok oluncaya dek uyanmaz, Uyandırılmaz.
O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dÓati mi rok kad ćeš me se spomenuti,
“Keşke beni ölüler diyarına gizlesen, Öfken geçinceye dek saklasan, Bana bir süre versen de, beni sonra anımsasan.
- jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut' može? - čekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš.
İnsan ölür de dirilir mi? Başka biri nöbetimi devralıncaya dek Savaş boyunca umutla beklerdim.
Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku.
Sen çağırırdın, ben yanıtlardım, Ellerinle yaptığın yaratığı özlerdin.
A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha nećeš oprostiti,
O zaman adımlarımı sayar, Günahımın hesabını tutmazdın.
u vreći si prijestup moj zapečatio i krivicu moju svu si zapisao.
İsyanımı torbaya koyup mühürler, Suçumu örterdin.
Vaj! K'o što se jednom uruši planina, k'o što se hridina s mjesta svog odvali,
“Ama dağın yıkılıp çöktüğü, Kayanın yerinden taşındığı,
k'o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u čovjeku.
Suyun taşı aşındırdığı, Selin toprağı sürükleyip götürdüğü gibi, İnsanın umudunu yok ediyorsun.
Oborio si ga - on ode za svagda, nagrđena lica, otjeran, odbačen.
Onu hep yenersin, yok olup gider, Çehresini değiştirir, uzağa gönderirsin.
Djecu mu poštuju - o tom ništa ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmišlja.
Oğulları saygı görür, onun haberi olmaz, Aşağılanırlar, anlamaz.
On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života."
Ancak kendi canının acısını duyar, Yalnız kendisi için yas tutar.”