Ecclesiastes 3

Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.
Każda rzecz ma swój czas, i każde przedsięwzięcie ma swój czas pod niebem.
Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog.
Jest czas rodzenia i czas umierania; czas sadzenia, i czas wycinania tego, co sadzono;
Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja; vrijeme rušenja i vrijeme građenja.
Czas zabijania, i czas leczenia; czas rozwalania, i czas budowania;
Vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja.
Czas płaczu, i czas śmiechu; czas smutku, i czas skakania;
Vrijeme bacanja kamenja i vrijeme sabiranja kamenja; vrijeme grljenja i vrijeme kad se ostavlja grljenje.
Czas rozrzucania kamieni, i czas zbierania kamieni; czas obłapiania, i czas oddalenia się od obłapiania;
Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja; vrijeme čuvanja i vrijeme odbacivanja.
Czas szukania, i czas stracenia; czas chowania, i czas odrzucenia;
Vrijeme deranja i vrijeme š§ijenja; vrijeme šutnje i vrijeme govorenja.
Czas rozdzierania, i czas zszywania; czas milczenia, i czas mówienia;
Vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje; vrijeme rata i vrijeme mira.
Czas miłowania, i czas nienawidzenia; czas wojny, i czas pokoju.
Koja je posleniku korist od njegovih napora?
Cóż tedy ma ten, co pracuje, z tego, około czego pracuje?
Razmišljam o mučnoj zadaći što je Bog zadade sinovima ljudskim.
Widziałem pracę, którą dał Bóg synom ludzkim, aby się nią bawili.
Sve što on čini prikladno je u svoje vrijeme; ali iako je dopustio čovjeku uvid u vjekove, čovjek ne može dokučiti djela koja Boga čini od početka do kraja.
Wszystko dobrze czyni czasu swego; owszem i żądość świata dał do serca ich, choć człowiek dzieła tego, które Bóg sprawuje, ani początku, ani końca nie dochodzi.
Znam da nije druge sreće čovjeku osim da se veseli i čini dobro za svojega života.
Stąd wiem, że nic lepszego nie mają, jedno aby się weselili, a czynili dobrze za żywota swego.
I kad čovjek jede i pije i uživa u svojem radu, i to je Božji dar.
Acz i to, gdy każdy człowiek je i pije, i używa dobrze wszystkiej pracy swojej, jest dar Boży.
I znam da sve što Bog čini, čini za stalno. Tome se ništa dodati ne može niti mu se može oduzeti; a Bog čini tako da ga se boje.
Wiem i to, że cokolwiek Bóg czyni, trwa na wieki; i że się do tego nic nie może przydać, ani z tego co ująć; a czyni to Bóg, aby się bali oblicza jego.
Što biva, već bijaše, i što će biti, već je bilo; a Bog obnavlja što je prohujalo.
To, co było, teraz jest, a co będzie, już było; albowiem Bóg odnawia to, co przeminęło.
Još vidim kako pod suncem umjesto pravice vlada nepravda i umjesto pravednika zločinac.
Nadtom jeszcze widział pod słońcem na miejscu sądu niepobożność, a na miejscu sprawiedliwości niesprawiedliwość.
Zato rekoh u sebi: "Bog će suditi i pravedniku i zločincu, jer ovdje ima vrijeme za svaku namjeru i čin."
I rzekłem w sercu swem: Sprawiedliwego i niezbożnego Bóg sądzić będzie; bo czas każdemu przedsięwzięciu i każdej sprawy tam będzie.
Još rekoh u sebi: "Ljudi se ponašaju tako da Bog može pokazati kakvi su uistinu, da su jedni drugima poput zvijeri."
Nadto rzekłem w sercu swem o sprawie synów ludzkich, że im Bóg okazał, aby wiedzieli, że są podobni bydłu.
Jer zaista, kob ljudi i zvijeri jedna je te ista. Kako ginu oni, tako ginu i one; i dišu jednakim dahom, i čovjek ničim ne nadmašuje zvijer, jer sve je ispraznost.
Bo przypadek synów ludzkich, i przypadek bydła, jest przypadek jednaki. Jako umiera ono, tak umiera i ten, i ducha jednakiego wszyscy mają, a nie ma człowiek nic więcej nad bydlę; bo wszystko jest marność.
I jedni i drugi odlaze na isto mjesto; svi su postali od praha i u prah se vraćaju.
Wszystko to idzie na jedno miejsce; a wszystko jest z prochu, i wszystko się zaś w proch obraca.
Tko zna da li dah ljudski uzlazi gore, a dah zvijeri silazi dolje k zemlji?
A któż wie, że duch synów ludzkich wstępuje w górę? a duch bydlęcy, że zstępuje pod ziemię?
Uviđam da čovjeku druge sreće nema osim radosti u svome djelu, jer to je ljudska sudbina. A tko će ga dovesti do toga da dozna što će biti poslije njega?
Przetoż obaczyłem, że człowiekowi niemasz nic lepszego, jedno weselić się z pracy swej, gdyż to jest dział jego; albowiem któż go do tego przywiedzie, aby poznał to, co ma być po nim?