Job 30

"A sada, gle, podruguju se mnome ljudi po ljetima mlađi od mene kojih oce ne bih bio metnuo ni s ovčarskim psima stada svojega.
E ora servo di zimbello a dei più giovani di me, i cui padri non mi sarei degnato di mettere fra i cani del mio gregge!
Ta što će mi jakost ruku njihovih kad im muževna ponestane snaga ispijena glađu i oskudicom.
E a che m’avrebbe servito la forza delle lor mani? Gente incapace a raggiungere l’età matura,
Glodali su u pustinji korijenje i čestar opustjelih ruševina.
smunta dalla miseria e dalla fame, ridotta a brucare il deserto, la terra da tempo nuda e desolata,
Lobodu su i s grmlja lišće brali, kao kruh jeli korijenje žukino.
strappando erba salsa presso ai cespugli, ed avendo per pane radici di ginestra.
Od društva ljudskog oni su prognani, za njima viču k'o za lopovima.
Sono scacciati di mezzo agli uomini, grida lor dietro la gente come dietro al ladro,
Živjeli su po strašnim jarugama, po spiljama i u raspuklinama.
abitano in burroni orrendi, nelle caverne della terra e fra le rocce;
Urlik im se iz šikarja dizao; po trnjacima ležahu stisnuti.
ragliano fra i cespugli, si sdraiano alla rinfusa sotto i rovi;
Sinovi bezvrijednih, soj bezimenih, bičevima su iz zemlje prognani.
gente da nulla, razza senza nome, cacciata via dal paese a bastonate.
Rugalicom sam postao takvima i njima sada služim kao priča!
E ora io sono il tema delle loro canzoni, il soggetto dei loro discorsi.
Gnušaju me se i bježe od mene, ne ustežu se pljunut' mi u lice.
Mi aborrono, mi fuggono, non si trattengono dallo sputarmi in faccia.
I jer On luk mi slomi i satrije me, iz usta svojih izbaciše uzdu.
Non han più ritegno, m’umiliano, rompono ogni freno in mia presenza.
S desne moje strane rulja ustaje, noge moje u bijeg oni tjeraju, put propasti prema meni nasiplju.
Questa genia si leva alla mia destra, m’incalzano, e si appianano le vie contro di me per distruggermi.
Stazu mi ruše da bi me satrli, napadaju i ne brani im nitko,
Hanno sovvertito il mio cammino, lavorano alla mia ruina, essi che nessuno vorrebbe soccorrere!
prolomom oni širokim naviru i kotrljaju se poput oluje.
S’avanzano come per un’ampia breccia, si precipitano innanzi in mezzo alle ruine.
Strahote sve se okreću na mene, mojeg ugleda kao vjetra nesta, poput oblaka iščeznu spasenje.
Terrori mi si rovesciano addosso; l’onor mio è portato via come dal vento, è passata come una nube la mia felicità.
Duša se moja rasipa u meni, dani nevolje na me se srušili.
E ora l’anima mia si strugge in me, m’hanno còlto i giorni dell’afflizione.
Noću probada bolest kosti moje, ne počivaju boli što me glođu.
La notte mi trafigge, mi stacca l’ossa, e i dolori che mi rodono non hanno posa.
Muka mi je i halju nagrdila i stegla me k'o ovratnik odjeće.
Per la gran violenza del mio male la mia veste si sforma, mi si serra addosso come la tunica.
U blato me je oborila dolje, gle, postao sam k'o prah i pepeo.
Iddio m’ha gettato nel fango, e rassomiglio alla polvere e alla cenere.
K Tebi vičem, al' Ti ne odgovaraš; pred Tobom stojim, al' Ti i ne mariš.
Io grido a te, e tu non mi rispondi; ti sto dinanzi, e tu mi stai a considerare!
Prema meni postao si okrutan; rukom preteškom na me se obaraš.
Ti sei mutato in nemico crudele verso di me; mi perseguiti con la potenza della tua mano.
U vihor me dižeš, nosiš me njime, u vrtlogu me olujnom kovitlaš.
Mi levi per aria, mi fai portar via dal vento, e mi annienti nella tempesta.
Da, znadem da si me smrti predao, saborištu zajedničkom svih živih.
Giacché, lo so, tu mi meni alla morte, alla casa di convegno di tutti i viventi.
Al' ne pruža li ruku utopljenik, ne viče li kad padne u nevolju?
Ma chi sta per perire non protende la mano? e nell’angoscia sua non grida al soccorso?
Ne zaplakah li nad nevoljnicima, ne sažalje mi duša siromaha?
Non piangevo io forse per chi era nell’avversità? l’anima mia non era ella angustiata per il povero?
Sreći se nadah, a dođe nesreća; svjetlost čekah, a gle, zavi me tama.
Speravo il bene, ed è venuto il male; aspettavo la luce, ed è venuta l’oscurità!
Utroba vri u meni bez prestanka, svaki dan nove patnje mi donosi.
Le mie viscere bollono e non hanno requie, son venuti per me giorni d’afflizione.
Smrknut idem, al' nitko me ne tješi; ustajem u zboru - da bih kriknuo.
Me ne vo tutto annerito, ma non dal sole; mi levo in mezzo alla raunanza, e grido aiuto;
Sa šakalima sam se zbratimio i nojevima postao sam drugom.
son diventato fratello degli sciacalli, compagno degli struzzi.
Na meni sva je koža pocrnjela, i kosti mi je sažgala ognjica.
La mia pelle è nera, e cade a pezzi; le mie ossa son calcinate dall’arsura.
Tužaljka mi je ugodila harfu, svirala mi glas narikača ima.
La mia cetra non dà più che accenti di lutto, e la mia zampogna voce di pianto.