Job 29

Job nastavi svoju besjedu i reče:
Giobbe riprese il suo discorso e disse:
"O, da mi je prošle proživjet' mjesece, dane one kad je Bog nada mnom bdio,
"Oh foss’io come ne’ mesi d’una volta, come ne’ giorni in cui Dio mi proteggeva,
kad mi je nad glavom njegov sjao žižak a kroz mrak me svjetlo njegovo vodilo,
quando la sua lampada mi risplendeva sul capo, e alla sua luce io camminavo nelle tenebre!
kao u dane mojih zrelih jeseni kad s mojim stanom Bog prijateljevaše,
Oh fossi com’ero a’ giorni della mia maturità, quando Iddio vegliava amico sulla mia tenda,
kada uz mene još bijaše Svesilni i moji me okruživahu dječaci,
quando l’Onnipotente stava ancora meco, e avevo i miei figliuoli d’intorno;
kada mi se noge u mlijeku kupahu, a potokom ulja ključaše mi kamen!
quando mi lavavo i piedi nel latte e dalla roccia mi fluivano ruscelli d’olio!
Kada sam na vrata gradska izlazio i svoju stolicu postavljao na trg,
Allorché uscivo per andare alla porta della città e mi facevo preparare il seggio sulla piazza,
vidjevši me, sklanjali bi se mladići, starci bi ustavši stojeći ostali.
i giovani, al vedermi, si ritiravano, i vecchi s’alzavano e rimanevano in piedi;
Razgovor bi prekidali uglednici i usta bi svoja rukom zatvarali.
i maggiorenti cessavan di parlare e si mettevan la mano sulla bocca;
Glavarima glas bi sasvim utihnuo, za nepce bi im se zalijepio jezik.
la voce dei capi diventava muta, la lingua s’attaccava al loro palato.
Tko god me slušao, blaženim me zvao, hvalilo me oko kad bi me vidjelo.
L’orecchio che mi udiva, mi diceva beato; l’occhio che mi vedeva mi rendea testimonianza,
Jer, izbavljah bijednog kada je kukao i sirotu ostavljenu bez pomoći.
perché salvavo il misero che gridava aiuto, e l’orfano che non aveva chi lo soccorresse.
Na meni bješe blagoslov izgubljenih, srcu udovice ja veselje vraćah.
Scendea su me la benedizione di chi stava per perire, e facevo esultare il cuor della vedova.
Pravdom se ja kao haljinom odjenuh, nepristranost bje mi plaštem i povezom.
La giustizia era il mio vestimento ed io il suo; la probità era come il mio mantello e il mio turbante.
Bjeh oči slijepcu i bjeh noge bogalju,
Ero l’occhio del cieco, il piede dello zoppo;
otac ubogima, zastupnik strancima.
ero il padre de’ poveri, e studiavo a fondo la causa dello sconosciuto.
Kršio sam zube čovjeku opaku, plijen sam čupao iz njegovih čeljusti.
Spezzavo la ganascia all’iniquo, e gli facevo lasciar la preda che avea fra i denti.
Govorah: 'U svom ću izdahnuti gnijezdu, k'o palma, bezbrojne proživjevši dane.'
E dicevo: "Morrò nel mio nido, e moltiplicherò i miei giorni come la rena;
Korijenje se moje sve do vode pruža, na granama mojim odmara se rosa.
le mie radici si stenderanno verso l’acque, la rugiada passerà la notte sui miei rami;
Pomlađivat će se svagda slava moja i luk će mi se obnavljati u ruci.'
la mia gloria sempre si rinnoverà, e l’arco rinverdirà nella mia mano".
Slušali su željno što ću im kazati i šutjeli da od mene savjet čuju.
Gli astanti m’ascoltavano pieni d’aspettazione, si tacevan per udire il mio parere.
Na riječi mi ne bi ništa dometali i besjede su mi daždile po njima.
Quand’avevo parlato, non replicavano; la mia parola scendeva su loro come una rugiada.
Za mnom žudjeli su oni k'o za kišom, otvarali usta k'o za pljuskom ljetnim.
E m’aspettavan come s’aspetta la pioggia; aprivan larga la bocca come a un acquazzone di primavera.
Osmijeh moj bijaše njima ohrabrenje; pazili su na vedrinu moga lica.
Io sorridevo loro quand’erano sfiduciati; e non potevano oscurar la luce del mio volto.
Njima ja sam izabirao putove, kao poglavar ja sam ih predvodio, kao kralj među svojim kad je četama kao onaj koji tješi ojađene.
Quando andavo da loro, mi sedevo come capo, ed ero come un re fra le sue schiere, come un consolatore in mezzo agli afflitti.