Job 14

Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja.
L’uomo, nato di donna, vive pochi giorni, e sazio d’affanni.
K'o cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć'.
Spunta come un fiore, poi è reciso; fugge come un’ombra, e non dura.
Na takva, zar, ti oči otvaraš i preda se na sud ga izvodiš?
E sopra un essere così, tu tieni gli occhi aperti! e mi fai comparir teco in giudizio!
Tko će čisto izvuć' iz nečista? Nitko!
Chi può trarre una cosa pura da una impura? Nessuno.
Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu,
Giacché i suoi giorni son fissati, e il numero de’ suoi mesi dipende da te, e tu gli hai posto un termine ch’egli non può varcare,
skini s njega pogled da počinut' može, poput najamnika da svoj dan uživa.
storna da lui lo sguardo, sì ch’egli abbia un po’ di requie, e possa godere come un operaio la fine della sua giornata.
TÓa ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju.
Per l’albero, almeno c’è speranza; se è tagliato, rigermoglia e continua a metter rampolli.
Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu,
Quando la sua radice è invecchiata sotto terra, e il suo tronco muore nel suolo,
oćutjevši vodu, ono će propupat' i pustiti grane kao stablo novo.
a sentir l’acqua, rinverdisce e mette rami come una pianta nuova.
Al' kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?
Ma l’uomo muore e perde ogni forza; il mortale spira e… dov’è egli?
Može sva voda iz mora ispariti i presahnut' rijeke, isušit posvema',
Le acque del lago se ne vanno, il fiume vien meno e si prosciuga;
al' čovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće.
così l’uomo giace, e non risorge più; finché non vi sian più cieli, ei non si risveglierà né sarà più destato dal suo sonno.
O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dÓati mi rok kad ćeš me se spomenuti,
Oh, volessi tu nascondermi nel soggiorno de’ morti, tenermi occulto finché l’ira tua sia passata, fissarmi un termine, e poi ricordarti di me!…
- jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut' može? - čekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš.
Se l’uomo, dopo morto, potesse ritornare in vita, aspetterei tutti i giorni della mia fazione, finché giungesse l’ora del mio cambio;
Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku.
tu mi chiameresti e io risponderei, tu brameresti rivedere l’opera delle tue mani.
A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha nećeš oprostiti,
Ma ora tu conti i miei passi, tu osservi i miei peccati;
u vreći si prijestup moj zapečatio i krivicu moju svu si zapisao.
le mie trasgressioni sono sigillate in un sacco, e alle mie iniquità, altre ne aggiungi.
Vaj! K'o što se jednom uruši planina, k'o što se hridina s mjesta svog odvali,
La montagna frana e scompare, la rupe e divelta dal suo luogo,
k'o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u čovjeku.
le acque rodono la pietra, le loro inondazioni trascinan via la terra: così tu distruggi la speranza dell’uomo.
Oborio si ga - on ode za svagda, nagrđena lica, otjeran, odbačen.
Tu lo sopraffai una volta per sempre, ed egli se ne va; gli muti il sembiante, e lo mandi via.
Djecu mu poštuju - o tom ništa ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmišlja.
Se i suoi figliuoli salgono in onore, egli lo ignora; se vengono in dispregio, ei non lo vede;
On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života."
questo solo sente: che il suo corpo soffre, che l’anima sua è in lutto".