Psalms 137

Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona;
Babelin virtain tykönä me istuimme ja itkimme, kuin me Zionin muistimme.
o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali.
Kanteleemme me ripustimme pajuihin, jotka siellä olivat.
I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo: "Pjevajte nam pjesmu sionsku!"
Siellä he käskivät meidän veisata, jotka meitä vankina pitivät, ja iloita meidän itkussamme: Veisatkaat meille Zionin virsiä.
Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuđinskoj!
Kuinka me veisaisimme Herran veisun vieraalla maalla?
Nek' se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!
Jos minä unohdan sinua, Jerusalem, niin olkoon oikia käteni unohdettu.
Nek' mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!
Tarttukoon kieleni suuni lakeen, ellen minä sinua muista, ellen minä tee Jerusalemia ylimmäiseksi ilokseni.
Ne zaboravi, Jahve, sinovima Edoma kako su u dan kobni Jeruzalemov vikali oni: "Rušite! Srušite ga do temelja!"
Herra, muista Edomin lapsia Jerusalemin päivänä, jotka sanovat: repikäät maahan hamaan hänen perustukseensa asti.
Kćeri babilonska, pustošiteljice, blažen koji ti vrati milo za drago za sva zla što si nam ih nanijela!
Sinä hävitetty tytär, Babel; autuas on, se joka sinulle kostaa, niinkuin sinä meille tehnyt olet.
Blažen koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenčad!
Autuas on se, joka piskuiset lapses ottaa ja paiskaa kiviin.