Lamentations 5

Spomeni se, Jahve, što nas je snašlo, pogledaj, vidi sramotu našu!
Rememoru, ho Eternulo, kio fariĝis al ni; Rigardu kaj vidu nian malhonoron!
Baština naša pade u ruke strancima, domovi naši pripadoše tuđincima.
Nia heredaĵo transiris al fremduloj, Niaj domoj al aligentuloj.
Siročad smo: oca nemamo, majke su nam kao udovice.
Ni fariĝis orfoj senpatraj, Niaj patrinoj estas kiel vidvinoj.
Vodu što pijemo plaćamo novcem, i za drvo valja nam platiti.
Nian akvon ni trinkas pro mono; Nian lignon ni ricevas nur pro pago.
Jaram nam je o vratu, gone nas, iscrpljeni smo, ne daju nam predahnuti.
Oni pelas nin je nia kolo; Ni laciĝis, sed oni ne permesas al ni ripozi.
Pružamo ruke k Egiptu i Asiriji da se kruha nasitimo.
Al Egiptujo ni etendis la manon, Al Asirio, por satiĝi per pano.
Oci naši zgriješiše i više ih nema, a mi nosimo krivice njihove.
Niaj patroj pekis, sed ili jam ne ekzistas; Kaj ni devas suferi pro iliaj malbonagoj.
Robovi nama zapovijedaju, a nitko da nas izbavi iz ruku njihovih.
Sklavoj regas super ni; Kaj neniu liberigas nin el iliaj manoj.
Kruh svoj donosimo izlažući život maču u pustinji.
Kun danĝero por nia vivo ni akiras nian panon, Pro la glavo en la dezerto.
Koža nam gori kao peć užarena, ognjicom od plamena gladi.
Nia haŭto varmegiĝis kiel forno, Por la kruela malsato.
Oskvrnuli su žene na Sionu i djevice u gradovima judejskim.
La virinojn en Cion ili senhonorigis, La virgulinojn en la urboj de Judujo.
Svojim su rukama vješali knezove, ni lica staračka nisu poštivali.
La princoj estas pendigitaj je siaj manoj; La maljunulojn oni ne respektis.
Mladići su nosili žrvnjeve, djeca padala pod bremenom drva.
La junuloj devas porti muelŝtonojn; La knaboj falas sub la lignoŝarĝoj.
Starci su ostavili vrata, mladići više ne sviraju na lirama.
La maljunuloj jam ne sidas ĉe la pordegoj, La junuloj jam ne kantas.
Radosti nesta iz naših srdaca, naš ples se pretvori u tugovanje.
Malaperis la gajeco de nia koro; Niaj dancrondoj aliformiĝis en funebron.
Pao je vijenac s naše glave, jao nama što zgriješismo!
Defalis la krono de nia kapo; Ho ve al ni, ke ni pekis!
Evo zašto nam srce boluje, evo zašto nam oči se zastiru:
Pro tio senfortiĝis nia koro, Pro tio senlumiĝis niaj okuloj:
zato što Gora sionska opustje i po njoj se šuljaju šakali.
Pro la monto Cion, ke ĝi fariĝis dezerta, Ke vulpoj vagas sur ĝi.
Ali ti, Jahve, ostaješ zauvijek, tvoj je prijesto od koljena do koljena.
Sed Vi, ho Eternulo, kiu restas eterne Kaj kies trono staras de generacio al generacio,
Zašto da nas zaboraviš zauvijek, da nas ostaviš za mnoge dane?
Kial Vi forgesis nin kvazaŭ por eterne, Forlasis nin por longa tempo?
Vrati nas k sebi, Jahve, obratit ćemo se, obnovi dane naše kao što nekoć bijahu.
Reirigu nin, ho Eternulo, al Vi, ke ni revenu; Renovigu niajn tagojn kiel en la tempo antaŭa.
Il' nas hoćeš sasvim zabaciti i na nas se beskrajno srditi?
Ĉar ĉu Vi nin tute forpuŝis? Vi tre forte ekkoleris kontraŭ ni.