Job 30

"A sada, gle, podruguju se mnome ljudi po ljetima mlađi od mene kojih oce ne bih bio metnuo ni s ovčarskim psima stada svojega.
Sed nun ridas pri mi homoj pli junaj ol mi, Kies patrojn mi ne volus starigi kun la hundoj de miaj ŝafaroj;
Ta što će mi jakost ruku njihovih kad im muževna ponestane snaga ispijena glađu i oskudicom.
Kies forto de la manoj estis senbezona por mi, Kaj kiuj ne povis atingi maljunecon;
Glodali su u pustinji korijenje i čestar opustjelih ruševina.
Kiuj pro malriĉeco kaj malsato solece kuris En la dezerton mizeran kaj senvivan;
Lobodu su i s grmlja lišće brali, kao kruh jeli korijenje žukino.
Kiuj elŝiras atriplon apud la arbetaĵoj, Kaj kies pano estas la radiko de genisto.
Od društva ljudskog oni su prognani, za njima viču k'o za lopovima.
El meze de la homoj oni elpelas ilin; Oni krias sur ilin, kiel sur ŝteliston;
Živjeli su po strašnim jarugama, po spiljama i u raspuklinama.
En terfendoj ĉe la valoj ili loĝas, En truoj de la tero kaj de rokoj;
Urlik im se iz šikarja dizao; po trnjacima ležahu stisnuti.
Inter la arbetaĵoj ili krias, Sub la kardoj ili kolektiĝas;
Sinovi bezvrijednih, soj bezimenih, bičevima su iz zemlje prognani.
Kiel infanoj de sentaŭguloj kaj sennomuloj, Ili estas elpelitaj el la lando.
Rugalicom sam postao takvima i njima sada služim kao priča!
Kaj nun mi fariĝis objekto de ilia mokokanto, Mi fariĝis por ili objekto de babilado.
Gnušaju me se i bježe od mene, ne ustežu se pljunut' mi u lice.
Ili abomenas min, malproksimiĝas de mi, Ne timas kraĉi sur mian vizaĝon.
I jer On luk mi slomi i satrije me, iz usta svojih izbaciše uzdu.
Li malligis mian ŝnuron kaj turmentas min, Kaj ili forĵetis antaŭ mi la bridon.
S desne moje strane rulja ustaje, noge moje u bijeg oni tjeraju, put propasti prema meni nasiplju.
Dekstre buboj stariĝis, kaj puŝas miajn piedojn; Ili ebenigis kontraŭ mi siajn pereigajn vojojn;
Stazu mi ruše da bi me satrli, napadaju i ne brani im nitko,
Ili disfosis mian vojon, facile pereigas min, Ne bezonante helpanton;
prolomom oni širokim naviru i kotrljaju se poput oluje.
Ili venas kiel tra larĝa breĉo, Ĵetas sin tumulte.
Strahote sve se okreću na mene, mojeg ugleda kao vjetra nesta, poput oblaka iščeznu spasenje.
Teruroj turnis sin kontraŭ min, Forpelis mian majeston kiel vento; Kiel nubo foriris mia feliĉo.
Duša se moja rasipa u meni, dani nevolje na me se srušili.
Kaj nun elverŝiĝas mia animo; Kaptis min tagoj de mizero.
Noću probada bolest kosti moje, ne počivaju boli što me glođu.
En la nokto miaj ostoj traboriĝas en mi, Kaj miaj mordetantoj ne dormas.
Muka mi je i halju nagrdila i stegla me k'o ovratnik odjeće.
Kun granda malfacileco demetiĝas mia vesto; Premas min la rando de mia ĉemizo.
U blato me je oborila dolje, gle, postao sam k'o prah i pepeo.
Oni komparas min kun koto; Mi similiĝis al polvo kaj cindro.
K Tebi vičem, al' Ti ne odgovaraš; pred Tobom stojim, al' Ti i ne mariš.
Mi krias al Vi, sed Vi ne respondas al mi; Mi staras, ke Vi atentu min.
Prema meni postao si okrutan; rukom preteškom na me se obaraš.
Vi fariĝis kruelulo por mi; Per la forto de Via mano Vi montras al mi Vian malamon.
U vihor me dižeš, nosiš me njime, u vrtlogu me olujnom kovitlaš.
Vi levis min en la venton, Lasis min kaj neniigis min en la ventego.
Da, znadem da si me smrti predao, saborištu zajedničkom svih živih.
Mi scias, ke Vi transdonos min al la morto, En la kunvenejon de ĉio vivanta.
Al' ne pruža li ruku utopljenik, ne viče li kad padne u nevolju?
Sed ĉu oni povas ne deziri eltiri manon, Kaj krii en sia malfeliĉo?
Ne zaplakah li nad nevoljnicima, ne sažalje mi duša siromaha?
Ĉu mi ne ploris pri tiu, kiu havis malfeliĉan tempon? Ĉu mia animo ne afliktiĝis pri malriĉulo?
Sreći se nadah, a dođe nesreća; svjetlost čekah, a gle, zavi me tama.
Mi atendis bonon, sed venis malbono; Mi esperis lumon, sed venis mallumo.
Utroba vri u meni bez prestanka, svaki dan nove patnje mi donosi.
Miaj internaĵoj bolas kaj ne ĉesas; Atakis min tempo de mizero.
Smrknut idem, al' nitko me ne tješi; ustajem u zboru - da bih kriknuo.
Mi estas nigra, sed ne de la suno; Mi leviĝas en la komunumo kaj krias.
Sa šakalima sam se zbratimio i nojevima postao sam drugom.
Mi fariĝis frato al la ŝakaloj Kaj kamarado al la strutoj.
Na meni sva je koža pocrnjela, i kosti mi je sažgala ognjica.
Mia haŭto nigriĝis sur mi, Kaj miaj ostoj sekiĝis de varmego.
Tužaljka mi je ugodila harfu, svirala mi glas narikača ima.
Mia harpo fariĝis plendilo, Kaj mia fluto fariĝis voĉo de plorantoj.