Job 3

Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj;
Derefter oplod Job sin Mund og forbandede sin Dag,
poče svoju besjedu i reče:
og Job tog til Orde og sagde:
"O, ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: 'Začeo se dječak!'
Bort med den Dag, jeg fødtes, den Nat, der sagde: "Se, en Dreng!"
U crnu tminu dan taj nek se prometne! S visina se njega Bog ne spominjao, svjetlost sunčeva ne svijetlila mu više!
Denne Dag vorde Mørke, Gud deroppe spørge ej om den, over den stråle ej Lyset frem!
Mrak i sjena smrtna o nj se otimali, posvema ga tmina gusta prekrila, pomrčine dnevne stravom ga morile!
Mulm og Mørke løse den ind, Tåge lægge sig over den, Formørkelser skræmme den!
O, da bi ga tama svega presvojila, nek' se ne dodaje danima godine, nek' ne ulazi u brojenje mjeseci!
Mørket tage den Nat, den høre ej hjemme blandt Årets Dage, den komme ikke i Måneders Tal!
A noć ona bila žalosna dovijeka, ne čulo se u njoj radosno klicanje!
Ja, denne Nat vorde gold, der lyde ej Jubel i den!
Prokleli je oni štono dan proklinju i Levijatana probudit' su kadri!
De, der besværger Dage, forbande den, de, der har lært at hidse Livjatan";
Pomrčale zvijezde njezina svanuća, zaludu se ona vidjelu nadala, i zorinih vjeđa ne gledala nigda!
dens Morgenstjerner formørkes, den bie forgæves på Lys, den skue ej Morgenrødens Øjenlåg,
Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih očiju!
fordi den ej lukked mig Moderlivets Døre og skjulte Kvide for mit Blik!
Što nisam mrtav od krila materina, što ne izdahnuh izlazeć' iz utrobe?
Hvi døde jeg ikke i Moders Liv eller udånded straks fra Moders Skød?
Čemu su me dva koljena prihvatila i dojke dvije da me nejaka podoje?
Hvorfor var der Knæ til at tage imod mig, hvorfor var der Bryster at die?
U miru bih vječnom počivao sada, spavao bih, pokoj svoj bih uživao
Så havde jeg nu ligget og hvilet, så havde jeg slumret i Fred
s kraljevima i savjetnicima zemlje koji su sebi pogradili grobnice,
blandt Konger og Jordens Styrere, der bygged sig Gravpaladser,
ili s knezovima, zlatom bogatima, što su kuće svoje srebrom napunili.
blandt Fyrster, rige på Guld, som fyldte deres Huse med Sølv.
Ne bih bio - k'o nedonošče zakopano, k'o novorođenče što svjetla ne vidje.
Eller var jeg dog som et nedgravet Foster. som Børn, der ikke fik Lyset at se!
Zlikovci se više ne obijeste ondje, iznemogli tamo nalaze počinka.
Der larmer de gudløse ikke mer, der hviler de trætte ud,
Sužnjeve na miru tamo ostavljaju: ne slušaju više poviku stražara.
alle de fangne har Ro, de hører ej Fogedens Røst;
Malen ondje leži zajedno s velikim, rob je slobodan od gospodara svoga.
små og store er lige der og Trællen fri for sin Herre.
Čemu darovati svjetlo nesretniku i život ljudima zagorčene duše
Hvi giver Gud de lidende Lys, de bittert sørgende Liv,
koji smrt ištu, a ona ne dolazi, i kao za blagom za njome kopaju?
dem, som bier forgæves på Døden, graver derefter som efter Skatte,
Grobnom bi se humku oni radovali, klicali od sreće kad bi grob svoj našli.
som glæder sig til en Stenhøj, jubler, når de finder deres Grav
Što će to čovjeku kom je put sakriven, koga je Bog sa svih strana zapriječio?
en Mand, hvis Vej er skjult, hvem Gud har stænget inde?
Zato videć' hranu, uzdahnuti moram, k'o voda se moji razlijevaju krici.
Thi Suk er blevet mit daglige Brød, mine Ve råb strømmer som Vand.
Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega god se bojah.
Thi hvad jeg gruer for, rammer mig, hvad jeg bæver for, kommer over mig.
Pokoja ni mira meni više nema, u mukama mojim nikad mi počinka."
Knap har jeg Fred, og knap har jeg Ro, knap har jeg Hvile, så kommer Uro!