Job 10

Kad mi je duši život omrznuo, nek' mi tužaljka poteče slobodno, zborit ću u gorčini duše svoje.
Min Sjæl er led ved mit Liv, frit Løb vil jeg give min Klage over ham, i min bitre Sjælenød vil jeg tale,
Reću ću Bogu: Nemoj me osudit! Kaži mi zašto se na me obaraš.
sige til Gud: Fordøm mig dog ikke, lad mig vide, hvorfor du tvister med mig!
TÓa što od toga imaš da me tlačiš, da djelo ruku svojih zabacuješ, da pomažeš namjerama opakih?
Gavner det dig at øve Vold, at forkaste det Værk, dine Hænder danned, men smile til gudløses Råd?
Jesu li u tebe oči tjelesne? Zar ti vidiš kao što čovjek vidi?
Har du da kødets Øjne, ser du, som Mennesker ser,
Zar su ti dani k'o dani smrtnika a kao ljudski vijek tvoje godine?
er dine Dage som Menneskets Dage, er dine År som Mandens Dage,
Zbog čega krivnju moju istražuješ i grijehe moje hoćeš razotkriti,
siden du søger efter min Brøde, leder efter min Synd,
kad znadeš dobro da sam nedužan, da ruci tvojoj izmaknut ne mogu?
endskønt du ved, jeg ikke er skyldig; men af din Hånd er der ingen Redning!
Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše, zašto da me sada opet raščiniš!
Dine Hænder gjorde og danned mig først, så skifter du Sind og gør mig til intet!
Sjeti se, k'o glinu si me sazdao i u prah ćeš me ponovo vratiti.
Kom i Hu, at du dannede mig som Ler, og til Støv vil du atter gøre mig!
Nisi li mene k'o mlijeko ulio i učinio da se k'o sir zgrušam?
Mon du ikke hældte mig ud som Mælk og lod mig skørne som Ost,
Kožom si me i mesom odjenuo, kostima si me spleo i žilama.
iklædte mig Hud og kød og fletted mig sammen med Ben og Sener?
S milošću si mi život darovao, brižljivo si nad mojim bdio dahom.
Du gav mig Liv og Livskraft, din Omhu vogted min Ånd
Al' u svom srcu ovo si sakrio, znam da je tvoja to bila namjera:
og så gemte du dog i dit Hjerte på dette, jeg skønner, dit Øjemed var:
da paziš budno hoću li zgriješiti i da mi grijeh ne prođe nekažnjeno.
Synded jeg, vogted du på mig og tilgav ikke min Brøde.
Ako sam grešan, onda teško meni, ako li sam prav, glavu ne smijem dići - shrvan sramotom, nesrećom napojen!
Fald jeg forbrød mig, da ve mig! Var jeg retfærdig, jeg skulde dog ikke løfte mit Hoved, men mættes med Skændsel, kvæges med Nød.
Ispravim li se, k'o lav me nagoniš, snagu svoju okušavaš na meni,
Knejsed jeg, jog du mig som en Løve, handlede atter ufatteligt med mig;
optužbe nove na mene podižeš, jarošću većom na mene usplamtiš i sa svježim se četama obaraš.
nye Vidner førte du mod mig, øged din Uvilje mod mig, opbød atter en Hær imod mig!
Iz utrobe što si me izvukao? O, što ne umrijeh: vidjeli me ne bi,
Hvi drog du mig da af Moders Liv? Jeg burde have udåndet, uset af alle;
bio bih k'o da me ni bilo nije, iz utrobe u grob bi me stavili.
jeg burde have været som aldrig født, været ført til Graven fra Moders Skød.
Mog su života dani tako kratki! Pusti me da se još malo veselim
Er ej mine Livsdage få? Så slip mig, at jeg kan kvæges lidt,
prije nego ću na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne,
før jeg for evigt går bort til Mørkets og Mulmets Land,
u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj."
Landet med bælgmørkt Mulm, med Mørke og uden Orden, hvor Lyset selv er som Mørket."