Lamentations 3

Ja sam čovjek što upozna bijedu pod šibom gnjeva njegova.
أَنَا هُوَ الرَّجُلُ الَّذِي رأَى مَذَلَّةً بِقَضِيبِ سَخَطِهِ.
Mene je odveo i natjerao da hodam u tmini i bez svjetlosti.
قَادَنِي وَسَيَّرَنِي فِي الظَّلاَمِ وَلاَ نُورَ.
I upravo mene bije i udara bez prestanka njegova ruka.
حَقًّا إِنَّهُ يَعُودُ وَيَرُدُّ عَلَيَّ يَدَهُ الْيَوْمَ كُلَّهُ.
Iscijedio je moje meso, kožu moju, polomio kosti moje.
أَبْلَى لَحْمِي وَجِلْدِي. كَسَّرَ عِظَامِي.
Načinio mi jaram, glavu obrubio tegobama.
بَنَى عَلَيَّ وَأَحَاطَنِي بِعَلْقَمٍ وَمَشَقَّةٍ.
Pustio me da živim u tminama kao mrtvaci vječiti.
أَسْكَنَنِي فِي ظُلُمَاتٍ كَمَوْتَى الْقِدَمِ.
Zazidao me, i ja ne mogu izaći, otežao je moje okove.
سَيَّجَ عَلَيَّ فَلاَ أَسْتَطِيعُ الْخُرُوجَ. ثَقَّلَ سِلْسِلَتِي.
Kada sam vikao i zapomagao, molitvu je moju odbijao.
أَيْضًا حِينَ أَصْرُخُ وَأَسْتَغِيثُ يَصُدُّ صَلاَتِي.
Zazidao mi ceste tesanim kamenom, zakrčio je putove moje.
سَيَّجَ طُرُقِي بِحِجَارَةٍ مَنْحُوتَةٍ. قَلَبَ سُبُلِي.
Meni on bijaše medvjed koji vreba, lav u zasjedi.
هُوَ لِي دُبٌّ كَامِنٌ، أَسَدٌ فِي مَخَابِىءَ.
U bespuća me vodio, razdirao, ostavljao me da umirem.
مَيَّلَ طُرُقِي وَمَزَّقَنِي. جَعَلَنِي خَرَابًا.
Napinjao je luk svoj i gađao me kao metu za svoje strelice.
مَدَّ قَوْسَهُ وَنَصَبَنِي كَغَرَضٍ لِلسَّهْمِ.
U slabine mi sasuo strelice, sinove svoga tobolca.
أَدْخَلَ فِي كُلْيَتَيَّ نِبَالَ جُعْبَتِهِ.
Postao sam smiješan svome narodu, rugalica svakidašnja.
صِرْتُ ضُحْكَةً لِكُلِّ شَعْبِي، وَأُغْنِيَةً لَهُمُ الْيَوْمَ كُلَّهُ.
Gorčinom me hranio, pelinom me napajao.
أَشْبَعَنِي مَرَائِرَ وَأَرْوَانِي أَفْسَنْتِينًا،
Puštao me da zube kršim kamen grizući, zakapao me u pepeo.
وَجَرَشَ بِالْحَصَى أَسْنَانِي. كَبَسَنِي بِالرَّمَادِ.
Duši je mojoj oduzet mir i više ne znam što je sreća!
وَقَدْ أَبْعَدْتَ عَنِ السَّلاَمِ نَفْسِي. نَسِيتُ الْخَيْرَ.
Rekoh: Dotrajao je život moj i nada koja mi od Jahve dolazi.
وَقُلْتُ: «بَادَتْ ثِقَتِي وَرَجَائِي مِنَ الرَّبِّ».
Spomeni se bijede moje i stradanja, pelina i otrova!
ذِكْرُ مَذَلَّتِي وَتَيَهَانِي أَفْسَنْتِينٌ وَعَلْقَمٌ.
Bez prestanka na to misli i sahne duša u meni.
ذِكْرًا تَذْكُرُ نَفْسِي وَتَنْحَنِي فِيَّ.
To nosim u srcu i gojim nadu u sebi.
أُرَدِّدُ هذَا فِي قَلْبِي، مِنْ أَجْلِ ذلِكَ أَرْجُو:
Dobrota Jahvina nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo.
إِنَّهُ مِنْ إِحْسَانَاتِ الرَّبِّ أَنَّنَا لَمْ نَفْنَ، لأَنَّ مَرَاحِمَهُ لاَ تَزُولُ.
Oni se obnavljaju svako jutro: tvoja je vjernost velika!
هِيَ جَدِيدَةٌ فِي كُلِّ صَبَاحٍ. كَثِيرَةٌ أَمَانَتُكَ.
"Jahve je dio moj", veli mi duša, "i zato se u nj pouzdajem."
نَصِيبِي هُوَ الرَّبُّ، قَالَتْ نَفْسِي، مِنْ أَجْلِ ذلِكَ أَرْجُوهُ.
Dobar je Jahve onom koji se u nj pouzdaje, duši koja ga traži.
طَيِّبٌ هُوَ الرَّبُّ لِلَّذِينَ يَتَرَجَّوْنَهُ، لِلنَّفْسِ الَّتِي تَطْلُبُهُ.
Dobro je u miru čekati spasenje Jahvino!
جَيِّدٌ أَنْ يَنْتَظِرَ الإِنْسَانُ وَيَتَوَقَّعَ بِسُكُوتٍ خَلاَصَ الرَّبِّ.
Dobro je čovjeku da nosi jaram za svoje mladosti.
جَيِّدٌ لِلرَّجُلِ أَنْ يَحْمِلَ النِّيرَ فِي صِبَاهُ.
Neka sjedi u samoći i šuti, jer mu On to nametnu;
يَجْلِسُ وَحْدَهُ وَيَسْكُتُ، لأَنَّهُ قَدْ وَضَعَهُ عَلَيْهِ.
neka usne priljubi uz prašinu, možda još ima nade!
يَجْعَلُ فِي التُّرَابِ فَمَهُ لَعَلَّهُ يُوجَدُ رَجَاءٌ.
Neka pruži obraz onome koji ga bije, neka se zasiti porugom.
يُعْطِي خَدَّهُ لِضَارِبِهِ. يَشْبَعُ عَارًا.
Jer Gospod ne odbacuje nikoga zauvijek:
لأَنَّ السَّيِّدَ لاَ يَرْفُضُ إِلَى الأَبَدِ.
jer ako i rastuži, on se smiluje po svojoj velikoj ljubavi.
فَإِنَّهُ وَلَوْ أَحْزَنَ يَرْحَمُ حَسَبَ كَثْرَةِ مَرَاحِمِهِ.
Jer samo nerado on ponižava i rascvili sinove čovjeka.
لأَنَّهُ لاَ يُذِلُّ مِنْ قَلْبِهِ، وَلاَ يُحْزِنُ بَنِي الإِنْسَانِ.
Kad se gaze nogama svi zemaljski sužnjevi,
أَنْ يَدُوسَ أَحَدٌ تَحْتَ رِجْلَيْهِ كُلَّ أَسْرَى الأَرْضِ،
kad se izvrće pravica čovjeku pred licem Svevišnjeg,
أَنْ يُحَرِّفَ حَقَّ الرَّجُلِ أَمَامَ وَجْهِ الْعَلِيِّ،
kad se krivica nanosi čovjeku u parnici, zar Gospod ne vidi?
أَنْ يَقْلِبَ الإِنْسَانَ فِي دَعْوَاهُ. السَّيِّدُ لاَ يَرَى!
Tko je rekao nešto i zbilo se? Nije li Gospod to zapovjedio?
مَنْ ذَا الَّذِي يَقُولُ فَيَكُونَ وَالرَّبُّ لَمْ يَأْمُرْ؟
Ne dolazi li iz usta Svevišnjega i dobro i zlo?
مِنْ فَمِ الْعَلِيِّ أَلاَ تَخْرُجُ الشُّرُورُ وَالْخَيْرُ؟
Na što se tuže živi ljudi? Svatko na svoj grijeh.
لِمَاذَا يَشْتَكِي الإِنْسَانُ الْحَيُّ، الرَّجُلُ مِنْ قِصَاصِ خَطَايَاهُ؟
Ispitajmo, pretražimo pute svoje i vratimo se Jahvi.
لِنَفْحَصْ طُرُقَنَا وَنَمْتَحِنْهَا وَنَرْجعْ إِلَى الرَّبِّ.
Dignimo svoje srce i ruke svoje k Bogu koji je na nebesima.
لِنَرْفَعْ قُلُوبَنَا وَأَيْدِيَنَا إِلَى اللهِ فِي السَّمَاوَاتِ:
Da, mi smo se odmetali, bili nepokorni, a ti, ti nisi praštao!
«نَحْنُ أَذْنَبْنَا وَعَصَيْنَا. أَنْتَ لَمْ تَغْفِرْ.
Obastrt gnjevom svojim, gonio si nas, ubijao i nisi štedio.
الْتَحَفْتَ بِالْغَضَبِ وَطَرَدْتَنَا. قَتَلْتَ وَلَمْ تَشْفِقْ.
Oblakom si se obastro da molitva ne prodre do tebe.
الْتَحَفْتَ بِالسَّحَابِ حَتَّى لاَ تَنْفُذَ الصَّلاَةُ.
Načinio si od nas smeće i odmet među narodima.
جَعَلْتَنَا وَسَخًا وَكَرْهًا فِي وَسَطِ الشُّعُوبِ.
Razjapili usta na nas svi neprijatelji naši.
فَتَحَ كُلُّ أَعْدَائِنَا أَفْوَاهَهُمْ عَلَيْنَا.
Užas i jama bila nam sudbina, propast i zator!
صَارَ عَلَيْنَا خَوْفٌ وَرُعْبٌ، هَلاَكٌ وَسَحْقٌ».
Potoci suza teku iz očiju mojih zbog propasti Kćeri naroda mojega.
سَكَبَتْ عَيْنَايَ يَنَابِيعَ مَاءٍ عَلَى سَحْقِ بِنْتِ شَعْبِي.
Moje oči liju suze bez prestanka, jer prestanka nema
عَيْنِي تَسْكُبُ وَلاَ تَكُفُّ بِلاَ انْقِطَاعٍ
dok ne pogleda i ne vidi Jahve s nebesa.
حَتَّى يُشْرِفَ وَيَنْظُرَ الرَّبُّ مِنَ السَّمَاءِ.
Moje mi oko bol zadaje zbog kćeri svih mojega grada.
عَيْنِي تُؤَثِّرُ فِي نَفْسِي لأَجْلِ كُلِّ بَنَاتِ مَدِينَتِي.
Uporno me k'o pticu progone svi što me mrze, a bez razloga.
قَدِ اصْطَادَتْنِي أَعْدَائِي كَعُصْفُورٍ بِلاَ سَبَبٍ.
U jamu baciše moj život i zatrpaše je kamenjem.
قَرَضُوا فِي الْجُبِّ حَيَاتِي وَأَلْقَوْا عَلَيَّ حِجَارَةً.
Voda mi dođe preko glave, rekoh sam sebi: "Pogiboh!"
طَفَتِ الْمِيَاهُ فَوْقَ رَأْسِي. قُلْتُ: «قَدْ قُرِضْتُ!».
I tada zazvah ime tvoje, Jahve, iz najdublje jame.
دَعَوْتُ بِاسْمِكَ يَا رَبُّ مِنَ الْجُبِّ الأَسْفَلِ.
Ti oču moj glas: "Ne začepljuj uši svoje na vapaje moje."
لِصَوْتِي سَمِعْتَ: «لاَ تَسْتُرْ أُذُنَكَ عَنْ زَفْرَتِي، عَنْ صِيَاحِي».
Bliz meni bijaše u dan vapaja mog, govoraše: "Ne boj se!"
دَنَوْتَ يَوْمَ دَعَوْتُكَ. قُلْتَ: «لاَ تَخَفْ!».
Ti si, Gospode, izborio pravdu za dušu moju, ti si život moj izbavio.
خَاصَمْتَ يَا سَيِّدُ خُصُومَاتِ نَفْسِي. فَكَكْتَ حَيَاتِي.
Ti, Jahve, vidje kako me tlače, dosudi mi pravdu.
رَأَيْتَ يَا رَبُّ ظُلْمِي. أَقِمْ دَعْوَايَ.
Ti vidje svu osvetu njinu, sve podvale protiv mene.
رَأَيْتَ كُلَّ نَقْمَتِهِمْ، كُلَّ أَفْكَارِهِمْ عَلَيَّ.
Čuo si, Jahve, podrugivanje njihovo, sve podvale protiv mene.
سَمِعْتَ تَعْيِيرَهُمْ يَا رَبُّ، كُلَّ أَفْكَارِهِمْ عَلَيَّ.
Usne protivnika mojih i misli njine protiv mene su cio dan.
كَلاَمُ مُقَاوِمِيَّ وَمُؤَامَرَتُهُمْ عَلَيَّ الْيَوْمَ كُلَّهُ.
Kad sjede, kad ustaju, pogledaj samo: ja sam im pjesma-rugalica.
اُنْظُرْ إِلَى جُلُوسِهِمْ وَوُقُوفِهِمْ، أَنَا أُغْنِيَتُهُمْ!
Vrati im, Jahve, milo za drago, po djelu ruku njihovih.
رُدَّ لَهُمْ جَزَاءً يَا رَبُّ حَسَبَ عَمَلِ أَيَادِيهِمْ.
Učini da srca im otvrdnu, udari ih prokletstvom svojim.
أَعْطِهِمْ غِشَاوَةَ قَلْبٍ، لَعْنَتَكَ لَهُمْ.
Goni ih gnjevno i sve ih istrijebi pod nebesima svojim, Jahve!
اِتْبَعْ بِالْغَضَبِ وَأَهْلِكْهُمْ مِنْ تَحْتِ سَمَاوَاتِ الرَّبِّ.